Na tribini „Francuska 7“ u Udruženju književnika Srbije u Beogradu 10. septembra održano je književno veče povodom deset godina od smrti
Miroslava Josića Višnjića, istaknutog predstavnika generacije tzv. proze novog stila 60-ih i 70-ih godina 20. veka, među kojima su najznačajniji
Dragoslav Mihailović, Vidosav Stevanović, Danilo Kiš,
Mirko Kovač, Miodrag Bulatović,
Milisav Savić i
Slobodan Selenić, i čija su dela izrasla iz duha pobune protiv književnih konvencija i dotadašnjeg književnog establišmenta.
U prepunoj dvorani u Francuskoj 7 govorili su književni kritičari, pisci, poznavaoci i lični prijatelji Josića Višnjića, a na početku je pročitan omaž ovom piscu iz pera Dejvida Norisa, profesora južnoslovenskih književnosti na Katedri za slavistiku Univerziteta u Notingemu u Engleskoj: „Bio je čovek čvrstih uverenja, druželjubiv i gostoljubiv. Sa radoznalošću je pristupao životu i onom što nas čini delom toga života, znajući da je jedini način da zadovolji svoju žudnju za što potpuniji otkrivanjem stvarnog sveta uspostavljanje veze sa ljudima koji ga sačinjavaju. Kako je i sam napisao: ’Čovek je najviše čovek kad piše ili divani’.“
Književni kritičar i esejista Marko Nedić istakao je da je Josić Višnjić bio „nastavljač one struje srpske poetske proze u kojoj je, kao kod
Crnjanskog, s kojim je s pravom upoređivan, književna vrednost bila rezultat skladnog prožimanja jezičkih i stilskih svojstava rukopisa i njegovih sadržinskih slojeva. U njegovoj ranoj prozi (’Lepa Jelena’, ’Češka škola’), dominirao je zvuk poetske i autobiografske motivacije, u romanima iz srednje stvaralačke faze (’Pristup u svetlost’, ’
Odbrana i propast Bodroga u sedam burnih godišnjih doba’) i u knjigama pripovedaka (’Dvanaest godova’, ’Kvartet’) proširena je osnovom dokumentarne, kulturnoistorijske i političke prirode. U prozi poslednjeg perioda (’Roman bez romana’, ’Baron iz šaraga’) međusobno se prepliću različito intonirani registri, od poetskih, tragičkih i autofikcijskih, do humornih i burlesknih. On je kao malo koji pisac u poslednjih pola veka i u pripovetkama i u novelistički komponovanim romanima odista bio pravi majstor stila i jezika“.
Književnik i profesor na Filološkom fakultetu u Beogradu Mihajlo Pantić osvrnuo se na piščeve eseje i poeziju, kao i na njegovu uredničku i priređivačku delatnost: „Posebno bih istakao Višnjićevu apsolutnu posvećenost svetu književnosti, koju je potvrđivao na različite načine, ponajpre u odnosu prema tradiciji, ali i prema svojim savremenicima.“
Slađana Ilić, književna kritičarka, govorila je o piščevoj tematski objedinjenoj zbirci „Priče iz trapa“, sa likovima s margine društva koji su, kako je istakla, van primarnih tokova velegradskog života, a ipak neraskidivo sa njim povezani.
Književni istoričar i esejista Jovan Pejčić osvrnuo se ne samo na Josićevo prozno stvaralaštvo nego i na njegovo delovanje kao kritičara, antologičara, polemičara, hroničara kulture i izdavača. Posebno je istakao njegovo leksikografsko pregnuće u proznim knjigama na ivici žanra „Hiljadu i jedna reč“ i „Azbučnik prideva u srpskoj prozi XX veka“, kao i na svojevrsnu „ličnu“ „Antologiju srpskih pripovedača ХIX i XX veka“, čime je zaokružio vidokrug Josićevih književnih interesovanja.
Pisac i Višnjićev zemljak Marinko Arsić Ivkov, prošlogodišnji dobitnik Ninove nagrade, podsetio je da je Višnjić do kraja života ostao ukorenjen u zavičaj: „Ko ga je poznavao seća se da je on svih pola veka, koliko je živeo u Beogradu, govorio izvornim, staparskim jezikom. Često je odlazio u Stapar i za svoju večnu kuću izabrao je staparsko groblje, a svoju zaostavštinu darovao zavičajnom Somboru, gde je pri biblioteci osnovan i njegov legat…“
Veče je vodio urednik tribine Vidak Maslovarić, a odlomke iz Josićeve proze čitala je Biljana Đurović.
Foto: Pavle Josić