Očaravajuće ostvarenje „
Miš zvani Dobrilo“ engleskog ilustratora i književnika
Džoa Tod-Stentona (1990) jeste knjiga o krupnookom mišiću iz naslova i lisici koja je u njemu videla samo slastan zalogaj. Takođe, to je i knjiga o vrednosti ličnog spokoja, ispunjenom obećanju, iskrenom pokajanju i unutarnjem rastu.
Ali ova slikovnica nastala potpunim prožimanjem skoro lapidarnog, ali mnogoznačnog teksta i ljupkih ilustracija u dubokim i toplim bojama, svog čitaoca, bez obzira na uzrast, čitalačko i životno iskustvo, navodi i na niz drugih razmišljanja. Na primer, na ono o našoj nasušnoj potrebi za drugim bićem, o njegovom važnom prisustvu u našoj sreći. Jer iako nam se čini da smo u osećanju radosti najsebičniji, priče kao ova uveravaju nas u suprotno. Samo ako su podeljeni sa drugim i trenutak uživanja, i doživljaj lepote, pa čak i najjednostavniji, svakodnevni ritual kakav je ispijanje mirisnog čaja i grickanje sočnih šumskih plodova, dobijaju onaj najviši smisao.
Okrećući stranicu za stranicom, u skladu sa precizno iznijansiranim pripovedačkim ritmom koji je prevodom uspela da sačuva Irina Markić, čitalac prati priču o ćudljivom Dobrilu koji uživa u vlastitom miru, daleko od svakog i svega što može postati pretnja ili ima moć da naruši njegov spokoj. Ovaj maleni Tod-Stentonov junak za drugačiji život zapravo i ne zna, pa ga i ne priželjkuje. On jednostavno uživa u samoći i miru svog ušuškanog doma čiji detalji su lucidno i sa dozom finog humora predstavljeni na živopisnim ilustracijama. Smešten daleko čak i od sporednih šumskih puteva, on je Dobrilovo utočište i sklonište od grabljivih životinja koje u njemu vide jedino sićušnu kariku lanca ishrane, ali i njegov prostor potpune slobode.
Ispostaviće se da on, ipak, ne pruža dovoljnu zaštitu od nezvanih i gladnih gostiju. Samo sticajem srećnih okolnosti Dobrilo će uspeti da izmakne razjpljenim lisičjim čeljustima i, uprkos svemu, neće uskratiti pomoć ni najlukavijem od svih stvorenja u šumi. Iako će se u jednom času boriti sama sa sobom, lisica će savladati svoje porive i uzvratiti svom dobrotvoru.
Najznačajniji deo price počinje upravo tu, skoro na samom kraju, nakon naglih i brzih preokreta, onda kada svako od junaka ove priče oseti potrebu za povremenim prisustvom onog drugog, za zajedničkim časovima koje jesenja svetlost ispunjava svojim blagim sjajem. Taj sjaj obasjava i svakog ko se nadnese i zamisli nad stranicama ljupke knjižice „Miš zvani Dobrilo“
, poželevši da knjigu koju je upravo pročitao odmah prosledi onome koga voli. Ili da je ponovo pročita, ali sada u četiri ruke sa nekim kome će zajednički čitalački doživljaj postati važna uspomena.
Autor: Olivera Nedeljković