Nekoliko je svetski poznatih miševa, što animiranih, što literarnih. Setimo se Džerija, ili Džeronima Stiltona, a među njih je, rame uz rame, stao Despero, junak romana „
Priča o Desperou“
Kejt Dikamilo, kojeg je nacrtao Timoti Bejzil Ering, tako da nas ova uzbudljiva knjiga odmah podseća na jedan od najvećih „evergrinova“ za decu – „
Malog princa“.
Moto „Priče o Desperou“ na prvi pogled je zbunjujući, jer kaže da se radi o pripovesti o mišu, princezi, supi i kalemu konca. Dok se ne započne sa čitanjem, ne postoje asocijacije koje će ove pojmove povezati. Ali, nakon kretanja u avanturu čitanja, sve će početi da se uklapa u jednu veliku, nesvakidašnju slagalicu. Saznaće se zašto su u kraljevstvu u kom se odvija radnja došla čudna vremena, ko je zabranio kuvanje i konzumiranje supe, otkuda je u središtu svih zbivanja ljupka princeza Graška, kako se u sve to uklapa mali miš Despero i koja je njegova misija.
Glavni junak Despero je po svemu neobičan. Rođen je sa otvorenim očima, što je netipično za mišje mladunce. Od prvog dana obeležen, i u porodici Tiling skrajnut, zaokupiće svu čitaočevu pažnju i osvojiti nepodeljene simpatije, jer ga karakterišu izuzetne moralne osobine. Iskren je, dosledan, emotivan, pošten, nepotkupljiv. Prosto – neodoljiv. Za njega muzika sinestezijski ima sladak ukus poput meda. Očaravaju ga vitraži dvorca u kome njegova porodica živi, ne gricka papir kao njegovi rođaci, već čita reči koje su na njemu ispisane. Biva zaveden i ponesen rečima „U davna vremena...“. On je pročitao priču o princezi i hrabrom vitezu koji joj služi, uživeo se u nju, odlučio je da živi po njenim načelima, ne znajući da će ubrzo i sam postati akter jedne takve pripovesti.
Zlatan sjaj ovoj priči daje i humor, koji je inteligentno asocijativno usmeren na istorijske podatke. Majka Desperoa je Francuskinja i ime joj je Antoaneta. Njen francuski je groteskan. Kralj koji živi u dvorcu je Filip. Jedan od starih pacova zove se Botičeli. I ime glavnog junaka je simbolično, jer vuče poreklo od reči sa značenjem tuga, očaj. I pored toga svojom dobrotom on prevazilazi svoje ime i postaje protagonista koji se pamti. Uz njega po dobroti staje mlada princeza Graška. Njima nasuprot naći će se dvoje antagonista – pacov Kjaroskuro (Roskuro) i devojčica Grda Guda, koja će želeti da bude više od onog što joj je zapisano, ni manje ni više nego – princeza.
Zaplet će malog glavnog junaka baciti u tamnicu, gde će se upoznati sa tamničarem Gregorijem čiju će naklonost steći tako što će mu pričati na uvce priče. Prepoznatljiv je ovde književni uticaj i analogija sa Šeherezadom iz „Hiljadu i jedne noći“. Značaj pripovedanja dovodi junake, a i čitaoce, do važne poruke romana da su „priče svetlost“.
U svetu dvorca sve je podeljeno na gornji prostor gde žive kralj, princeza i njihove sluge i svita, i donji u kom su zatvorenici, tamničar i pacovi. Negde između ta dva sveta, u rupama u zidovima, žive miševi koji imaju strogi kodeks ponašanja. Despero se kodeksa ne pridržava i zato biva osuđen od mišjeg veća, vezan crvenim koncem oko vrata i bačen u tamnicu. Potkazao ga je rođeni brat Dopust i zato autorka skreće čitaocima pažnju na značenje reči podmuklost.
Nižu se priče u priči, pa ovo delo ima prilično složenu strukturu. U tamnici se u jednom trenutku nađu svi važni akteri – Despero, Graška, Grda, Roskuro, Botičeli... i tu je kulminacija napetosti koja će odvesti do (ne)očekivanog raspleta i pokazati zašto je oproštaj divan, baš kao što su divne ljubav i nada. Otkriće nam gde leži izlaz iz lavirinta i pokazati zašto je majušni Despero miš nad miševima.
Autor:
Ljiljana Šarac
Izvor: časopis Bukmarker, br. 56