Boris Dežulović - „Jebo sad hiljadu dinara“

Famoznu biti-ili-ne-biti „drugu knjigu“, Boris Dežulović (1964) objavio je ralativno nedugo nakon odličnog i nagradom „Jutarnjeg“ ovjenčanog „Christkinda“ i njome ponovo – sportskim rječnikom rečeno – „iznenadio protivnike“. Od tog se nekadašnjeg feralovca, danas uglednog kolumnista „Globusa“, očekivalo da njegova prozna premijera bude u najmanju ruku blago duhovita, ako ne i opako satirična, a „Christkind“ je jednostavno iznenadio svojom ozbiljnošću i neočekivanom atmosferom, mjestom i vremenom događaja. I tek što je čitatelje navikao na ozbiljnost svoje književno-spisateljske dionice, evo ga s novim romanom kojem već naslov obećava ono što se očekivalo u prvom pokušaju – prepoznatljivo „naš“ povijesno-zemljopisni kontekst i dakako humor.

„Jebo sad hiljadu dinara“, recimo to odmah, ne samo što svome piscu priskrbljuje vrlo visoke ocjene na teškom ispitu pod nazivom „druga knjiga“, već je to i odlična crna komedija iz hrvatsko-bošnjačkog rata, pravi crnohumorni ratni roman na kakav domaća proza zapravo još nije navikla. Recimo, onu ulogu koju je za filmsko tematiziranje bosanskoga rata odigrala Tanovićeva „Ničija zemlja“, za domaću ratnu prozu posve sigurno upravo odigrava ovaj Dežulovićev roman.

Roman se zbiva tijekom jednog dana, od jutra do sumraka jedne nedjelje, 29. kolovoza 1993, i čitav se zaplet bazira na svojevrsnoj komediji zabune – i bošnjački i hrvatski diverzantski vod na položajima oko Muzaferove kuće došao je na sjajnu i kako se vidi vrlo „originalnu“ ideju da za potrebe tajnog zadatka obuče neprijateljske uniforme, što dovodi do dvostruke zabune u trenutku kad saznaju jedni za druge, jer unosi totalni nered u za rat nedvojbeno najvažnijoj stvari na svijetu – onoj koji su „naši“, a koji su „vaši“. No, prije no što negdje potkraj dana domisle strategiju što učiniti jedni s drugima i treba li vjerovati uniformama, šestorica hrvatskih i isto toliko bošnjačkih vojnika ne ukazuju samo na apsurdnost situacije u kojoj jedni s groblja, a drugi s kule, pilje u vojnike po čijim im se uniformama čini da su „naši“, a zapravo su „vaši“, već se dok čekaju „vrte“ i njihove privatne priče iz prošlosti, kojima je svaki od likova detaljnije karakteriziran, ali i smješten u zajednički kontekst prošlosti. A po njemu, tom kontekstu sličnih uvjeta, vremena i idola odrastanja, koji se prepliću i dodiruju, njihov trenutni položaj postaje još besmisleniji.

Priče koje pripadaju prošlosti dvanaestorice muškaraca koji su odrastali u istim ili susjednim mjestima i kojima ih pripovjedač pažljivo dovodi sve do trenutne situacije u kojoj se nalaze, prepune su humora, anegdota, pa i vica u pravom smislu riječi i baziraju se na onome što percipiramo kao nasljeđe bosanskog humora. A mitologija prošlosti koju junaci, bez obzira bili „naši“ ili „vaši“, evociraju sami za sebe ili u razgovorima s drugima, bazira se na tipičnim točkama muškog odrastanja negdje osamdesetih – nogometu, prvim seksualnim iskustvima, ponekoj tuči radi obrane časti, sjećanjima na JNA i dakako čitavom nizu „lovačkih priča“ kojima se mistificira vlastita muškost. Kroz njihove pojedinačne priče, koje se iznose naizmjenično, kao da oko neke fiktivne kamere šeta od položaja na groblju do položaja na Muzaferovoj kuli, naznačene su i neke druge, „opasnije“ teme, također provučene kroz filter humora. Primjerice, dvojica trenutnih pripadnika HVO-ovog diverzantskog voda otprije su na glasu kao vukovarski heroji, iako njihov boravak i stradanje u ratnom Vukovaru nema veze s herojstvom, prije s glupošću. Dežulović je također na više mjesta posijao humorno-satirična zrnca o tome kako nastaje povijest i kako je svatko piše onako kako njemu odgovara, zbog čega iste situacije i ista mjesta mogu u „naših“ i „vaših“ biti shvaćena s dijametralno suprotnim predznakom.

Svakako najkompleksnije dimenzija koje se Dežulović dotakao u svome romanu jest ona koja se tiče slučajnosti, trenutka u životu čovjeka, onog u kojem jedna, u ovom slučaju naslovna replika, koja je ostala neizgovorena na jednom kiosku, nakon kupovine cigareta od žene koja predstavlja jednu od mitskih točaka u seksualnom odrastanju junaka ovoga romana, može usmjeriti pojedinačnu sudbinu u smjeru koji nije sam izabrao, u smjeru koji vodi prema tragičnom kraju. A u njega će, zbog samo jedne neizgovorene rečenice (ili se samo tako čini) jedan čovjek uvući i ostale koji su se skupa s njime, zbog svojih vlastitih pogrešno odabranih koraka u sudbonosnom trenutku, našli u apsurdnoj situaciji, pat poziciji o kojoj pripovijeda ovaj roman.

Dežulovićev drugi roman jest crnohumorni ratni roman u kojem je kroz vizure dvanaestorice (treba li upozoravati na simboliku toga broja, od one biblijske do one filmske?) momaka doista rečeno mnogo toga o apsurdu rata, ali i mnogo toga o miru. Životni i vješti dijalozi, intrigantni zaplet i odličan rasplet, dinamika koja tijekom cijelog romana ne gubi na intenzitetu i humor (za koji se na trenutke može učiniti kako je Dežulović pretjerao u ulančavanju vica, ali se onda prisjetite o kome i o čemu pripovijeda, pa postaje jasno da je ipak sve na svome mjestu) sve su to odlično odrađene komponente ovog romana. Iako je naslovna, neizgovorena replika imala ključnu ulogu u sudbini jednog od junaka romana, za sve je skupa, kao i roman u cjelini važna i jedna druga, čiju tragikomičnost i apsurd nikome na ovim našim prostorima ne treba posebno pojašnjavati. Izvodi se dijaloški, pri čemu prvi lik kaže: „Naši smo!“, a drugi odgovara: „Hvala bogu. I mi!“. Pa iako kratak, unutar ovakvog dijaloga događaju se čitave drame, a o jednoj od mogućih pripovijeda i ovaj roman.
 

Autor: Jagna Pogačnik
Izvor: Jutarnji list / mvinfo.hr