Laguna - Bukmarker - Điro Asada: Čuda postoje - Knjige o kojima se priča
Nova epizoda podkasta svake srede u 20 sati na našem Jutjub kanalu
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoPodkastNagradeKalendar

Điro Asada: Čuda postoje

O nadi i moći književnosti da menja svet, životnim iskustvima i drugim zanimljivim temama razgovarali smo sa Đirom Asadom, jednim od najznačajnijih savremenih japanskih pisaca, čija je zbirka priča „Šef železničke stanice“ prvo njegovo delo prevedeno na srpski jezik.

Veliki japanski pisac Điro Asada objavio je prvi roman 1991. godine, a za njim je usledilo nekoliko pikarskih romana. Dobitnik je nekoliko značajnih nagrada, oprobao se u različitim žanrovima, a kvalifikuju ga kao pisca koji je nastavljač tradicionalnog stila japanske popularne fikcije.

Prvo njegovo delo prevedeno na srpski jezik je zbirka priča „Šef železničke stanice“, gde Asada pokazuje izvanrednu moć da udahne život svojim junacima i učini ih tako bliskim svima nama.

Radnja priče Šef železničke stanice odvija se na jednoj maloj železničkoj liniji, negde na Hokaidu, daleko od vreve i užurbanog načina života. Jedan šef stanice saznaje da će linija biti ukinuta čim ode u penziju. Novogodišnja je noć, a on, udovac koji je prerano izgubio ćerkicu, ostaje sam. Pa ipak, te večeri neće biti usamljen, pohodiće ga tri devojčice pre nego što shvati da se družio sa svojom ćerkom kroz etape njenog detinjstva i devojaštva koje nikada nije doživela. Po ovoj priči je 1999. godine snimljen i film, koji je zauzeo treće mesto na listi najpopularnijih filmova za tu godinu. Priča Festival lampiona ponajviše naginje žanru fantastike, u kojoj se duh dede glavne junakinje pojavljuje i izbavlja je iz košmarnih bračnih neprilika. Cunohazu nas upoznaje sa junakom koji se priseća svog oca u trenucima poslovnog neuspeha, i ta je priča u znatnoj meri autobiografskog karaktera, kako je Asada u pogovoru sâm otkrio.

Iz priče u priču, stvarnost glavnih junaka razobličavaju susreti sa dragim osobama iz prošlosti i donose im saznanja, katarzu i lavinu emocija, a Điro Asada nam pokazuje da naš materijalni svet može biti bogatiji čudima više nego sve bajke ovoga sveta i da ove priče prevazilaze granice vremena i različitih kultura jer su utemeljene na dubokoj veri u čovečanstvo, o čemu nam je i sâm autor posvedočio u ovom neobičnom intervjuu.

Gospodine Asada, u Vašim pričama provejava nostalgija za minulim vremenima, posebno u Šefu železničke stanice, Cunohazu i Pozivnica iz bioskopa „Orion“. Šta smo imali u 20, a nismo preneli u 21. vek?

Ljudska individualnost i originalnost izraza. Mnogo sličnosti dovodi do dosade. IT društvu fali kreativnost.

Kakva se to mala čuda događaju Otomacuu, Ćijeko, Kjoićiju? Šta je potrebno za čuda? Kome i kada se mogu desiti?

Rekao bih da su vrlo neverovatna, pa su postala deo priče.

Priče Šef železničke stanice i Đavo napisali ste u isto vreme, a one su posve različite. Kako postižete i održavate tematsku, motivsku, jezičku i stilsku razuđenost u svim pričama?

Pazim da ne kopiram samog sebe. Ako je radnja drugačija, onda promenim i stil pisanja.

Neko je rekao da, kako bi stvarnost bila što uverljivija, neizostavno joj moramo pridodati malo fantastičnih elemenata. Međutim, u priči Ljubavno pismo dokazujete da ne mora biti tako. Kakvu funkciju imaju elementi natprirodnog u Vašim delima? Kada se njima služite?

Moj način pisanja je: 1) razumljiv, 2) lep, 3) zanimljiv. Kako bih ispunio ova očekivanja, dodajem više natprirodnih i fantastičnih elemenata. Nisam sklon bizarnim tematikama.



Vi, poput glavnog lika u priči Božić Bata u pokušaju, svojim junacima, ali i čitaocima, na pragu ostavljate poklon – nadu. Da li to i treba da bude uloga književnosti?

Mislim da to pisac ne planira. Ako su realizovane tri tačke iz prethodnog pitanja, tračak nade će se pojaviti i u čitaocu, i u samom delu.

Možete li nam navesti nekoliko svojih omiljenih japanskih savremenih pisaca? Šta ih izdvaja od ostalih? Koji su pisci uticali na Vaše stvaralaštvo?

Ne čitam baš dela savremenih autora, i mislim da nisu uticali na moje stvaralaštvo. Naučio sam kako da pišem preko Đunićira Tanizakija, Jasunarija Kavabate i Jukija Mišime. Na mene su najviše uticali Tao Ćan i drugi kineski pesnici.

Ne mogu se otrgnuti utisku da su priče iz zbirke „Šef železničke stanice“, kao „Priče kiše i meseca“ Uede Akinarija pisane u 20. veku. Koliko je na formiranje Vašeg dela važan taj znameniti pisac 18. veka?

I on je imao uticaja na moje pisanje, kao i klasici koji su u skladu sa tri tačke koje sam pomenuo. Takođe i „Povest o klanu Heike“ i „Hronika velikog mira“. Moram spomenuti i da je uticaj na mene imao i dramaturg Mokuami Kavatake.

Da bi Vas čitaoci što bolje upoznali, rekli ste da je priča Pozivnica iz bioskopa „Orion“ Vaša vizitkarta. Budući da je „Šef železničke stanice“ prva knjiga prevedena na srpski jezik, a broj Vaših dela premašuje broj 70, koje biste knjige još mogli dati umesto vizitkarte kako bismo upoznali Vaša prozna dela?

Mislim da nema mnogo razlike među mojim delima. Voleo bih da se i druge moje zbirke priča prevedu na još jezika.

Vozili ste kamione, bili član Japanskih odbrambenih snaga, radili u modnoj industriji... Oslanjate se na doživljeno iskustvo i znanje iz različitih svetova. Koliko je sve to uticalo na Vas kao pisca i čoveka?

Moja različita iskustva su internet mit. Jedina radna iskustva su mi iz Japanske kopnene vojske i iz proizvodnje ženske odeće. Životna iskustva nisu toliko korisna piscu, ona zapravo čine prepreku maštanju. Na primer, da sam radio za železnicu, nikad ne bih mogao da napišem priču o Otomacuu. Život više predstavlja učenje nego iskustvo.

P. S. Napisali ste da nemate načina da saznate da li je zbirka donela Vašim čitaocima nekakvo čudo. Ovaj intervju jedan je od načina da Vam prenesemo vest o tome da ste onoga ko Vam je pitanja postavio podsetili da su čuda moguća, na čemu Vam je istinski zahvalan.

Ne mogu da znam da li su moja dela donela čudo čitaocima. Ali podsetili ste me da čuda postoje, i ovaj intervju je dokaz toga, i zaista sam vam zahvalan.

Autor: Siniša Bošković
Izvor: časopis Bukmarker, br. 43


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
aleksandar stanković depresija nije prolazna tuga laguna knjige Aleksandar Stanković: Depresija nije prolazna tuga
03.02.2026.
U društvu koje neprekidno insistira na produktivnosti i „pozitivnom stavu“, mentalna bolest i dalje se doživljava kao lični poraz, a ne kao ozbiljan javnozdravstveni i društveni problem. Depresija, je...
više
dragoljub stojković smeh nam je neophodan laguna knjige Dragoljub Stojković: Smeh nam je neophodan
03.02.2026.
Moglo bi se reći da od početka do kraja novi roman Dragoljuba Stojkovića „Optički nišan“ (u izdanju Lagune) prati apsurd, koji pokreće zbivanja i motiviše junake. Apsurdno je to što se pripovedač, zaj...
više
prikaz mange alisa u ničijoj zemlji mračna i kompleksna psihološka priča laguna knjige Prikaz mange „Alisa u Ničijoj zemlji“: Mračna i kompleksna psihološka priča
03.02.2026.
Postoje mange koje vas zabave, one koje vas šokiraju i one koje vas nateraju da se zapitate – šta biste vi uradili da ste na njihovom mestu? „Alisa u Ničijoj zemlji“ (Alice in Borderland) Hara Asa pri...
više
prikaz knjige jedni drugima potrebni vladike grigorija zbirka beseda od tvrdoša do diseldorfa laguna knjige Prikaz knjige „Jedni drugima potrebni“ vladike Grigorija: Zbirka beseda od Tvrdoša do Diseldorfa
03.02.2026.
Tvrd povez, izdanja na dva pisma – i na ćirilici i na latinici – što je praksa od kada knjige objavljuje u beogradskoj izdavačkoj kući Laguna. U njima je 30 beseda – od pristupne na rukopoloženju za v...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.