Laguna - Bukmarker - Igor Marojević: Kako ići dalje ako ne znamo kroz šta smo nedavno prošli? - Knjige o kojima se priča
Nova epizoda podkasta svake srede u 20 sati na našem Jutjub kanalu
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoPodkastNagradeKalendar

Igor Marojević: Kako ići dalje ako ne znamo kroz šta smo nedavno prošli?

Novim romanom Igora Marojevića Tuđine, nedavno objavljenim u Laguni, završava se i zaokružuje Beogradsko petoknjižje, sazdano još i iz zbirke priča Beograđanke (2014) i romana Dvadeset i četiri zida (1998, 2010), Parter (2009) i Prave Beograđanke (2017).

Na pitanje kakav je osećaj završiti ovakav poetički ciklus, autor odgovara da je donekle olakšavajući.

„Sada mogu da se posvetim nekim svojim prozama koje iziskuju sasvim drugačije pismo“, dodaje. Marojević pre svega misli, naravno, na Etnofikciju (koje od objavljenih knjiga čine romani Žega, Šnit i Majčina ruka).



Taj ciklus je istorijski i znatno manje realistički od Beogradskog petoknjižja, mada je u Pravim Beograđankama prisutan izvestan otklon od (digitalnog) realizma, čak izvestan hiperrealizam. A u Tuđinama?

Tako nekako. Prve tri knjige petoknjižja za pozadinu zbivanja više uzimaju Beograd kakav poznajemo. Dotle poslednje dve konstruišu sopstvenu stvarnost grada, izrazitije udaljenu od ovdašnje svakodnevice. Ta promena postupka nije unapred smišljena, grad je sve paradoksalniji tako da kao materijal na kojem radim, diktira izvesne poetičke izmene u pristupu.

Kakve su, s te strane, promene u Beogradu poslednjih godina?

Za početak, brže je vreme i grad je sve veći a u njemu je saobraćaj sporiji, korupcija je izraženija, a politički diskurs uglađeniji; gradi se više nego ikada, a ljudi su depresivniji, ekonomski imperativ je izraženiji, a živi se siromašnije…

U kakvoj je sve to vezi sa vašim poslednjim romanom, koji je lociran u Beograd 1999?

Govorimo o 1990-im godinama, početku tog stoleća ili o savremenosti, ja i u svojim, recimo, neorealističkim knjigama i onim, paraistorijskim, pišem pre svega o vremenu u kojem sam trenutno.

Ovo je roman o bližoj prošlosti. Prošlo je 19 godina od bombardovanja i vi sada pišete o tome?

Pošto mi je ono priuštilo jedan od najjačih ličnih doživljaja dešavanja opštih učinaka, odavno se bavim temom bombardovanja. Ali uvek kad bih se vratio pisanju o tome, pokazalo bi mi se da je još prošlo nedovoljno vremena da bi se militaristički javni govor devedesetih potpunije povukao ili ustupio mesto nekom novom a svežijem. Piscu preostaje da, trebeći jezik od opštih i izanđalih mesta i dodajući mu štošta, izmišlja svoj jezik. Do toga je naročito teže doći primenjeno na temu o kojoj je pisano koliko o „NATO-ataku“. Meni je da izmislim zaseban jezik Tuđina trebalo 19 godina, kao što mi je od prve knjige “petoknjižja” – Dvadeset i četiri zida, do ovog romana, bilo potrebno dve decenije.

Očigledna je razlika u promeni vizure u odnosu na prošle knjige iz petoknjižja, koje su pripovedali uglavnom insajderi, bilo sa margina ili iz mejnstrima, ili su to, kao u Beograđankama, činile žene… Sada je narator tridesetogodišnji Ratomir Jauković iz Bokokotorskog zaliva?

Ovde su izvesni došljački krugovi više opisani nego u dosadašnjim knjigama pentalogije. Bio je to uvid koji je nedostajao petoknjižju. S tim što pomenuti Ratomir nije u tuđini samo u Beogradu, i mirnodopskom i, naročito, bombardovanom, nego i u rodnom „Zalivu“, gde je kolektiv srazmerno čak i agresivniji. Inače bi naslov romana, na kraju krajeva, bio u jednini.

Osim teme savremenog Beograda, kao da celo petoknjižje – nešto slično ste jednom i sami primetili – ima još jedan zajednički imenilac, ispitivanje različitih prepreka do ljubavi. Ponekad je to bolest, seksualna nemoć, varanje, agresivan uticaj kolektiva?

Zapravo, poslednjeg ima u svakoj od mojih knjiga, a posebno u Tuđinama. Tim pre što je ovde agresivno nekoliko kolektiva: dva-tri kruga najbližih u „Zalivu“ i „Beogradu“, koji se u za to pogodnim društvenim okolnostima okreću autodestrukciji i vuku za sobom dole kog stignu i mogu; agresivne kolektive čine i razne političke garniture pa tako i piloti koji sa neba, bombama, na najdoslovnijem nivou, ugrožavaju egzistenciju. A što su glavni likovi nespornije ugroženi, veća je dramatika pa se možda i priča o njima zdušnije prati. Makar sam ovde pokušao, tako je ispalo, da ljubavi dam i širu dimenziju, jer uz tolike prepreke u vidu više destruktivnih i autodestruktivnih kolektiva, ljubav ne označava isključivo samu sebe nego je ona pre svega znak ličnog otpora, volje i vitalnosti.

Da li se zato glavni junak i pripovedač Tuđina zbližava sa tako različitim junakinjama kao što su depresivna zalivska bibliotekarka Simona Savić, zalivsko-beogradska polusponzoruša Maša Delić, mlada beogradska urednica u alternativnoj muzičkoj kući Bojana Drobac?

Čovek ni sam sebe ne zna do kraja jer nije izvesno kako će reagovati u okolnostima kakve ranije nije saznao, pa bi bilo prilično ukidanje slobode da, ako piše, ne dopusti liku da uradi nešto i sam od sebe, a da njegov tvorac do kraja ne zna razlog. Ja mogu samo da se nadam da Ratomir Jauković ima u sebi ono nešto što je odlučilo da se tokom lične potrage za uzrocima porodične i kolektivne destrukcije i autodestrukcije zbliži sa nekoliko različitih junakinja i da ga dve napuste na različite načine, a da jedna možda ostane s njim.

Stiče se utisak da ste u knjigama petoknjižja ciljali barem po jednu tabu-temu kao što su sida, impotencija, nasilje nad ženama, samoubistvo… „NATO-bombardovanje“ sigurno nije tabu-tema ali se čini da jeste tabuizovan pristup tako bolnoj temi koji gaji Jauković: autokritičan, relaksiran, humorističan, smišljeno „realparanoičan“, crnohumoran, kako je zapazio Jovica Aćin u svojoj vrlo pohvalnoj reakciji na knjigu?

Nije uvek baš bilo da ja sednem i odlučim: sad ću da uprem prstom na taj i taj tabu. Dođe do toga i spontano. Došlo mi je, između ostalog, da ukažem na još jedan od paradoksa decenije kojom se bavim u romanu: mnogo toga što mi ovde pripisujemo 21. veku, nastalo je zapravo devedesetih, koje su u lokalnoj izvedbi isuviše određene sankcijama, nemaštinom i ratovima, da bi se ta slika povukla pred objektivnijom. Kako da idemo dalje a da nismo saznali kroz šta smo to nedavno prošli?

Izvor: Danas
Autor: Domagoj Petrović


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
aleksandar stanković depresija nije prolazna tuga laguna knjige Aleksandar Stanković: Depresija nije prolazna tuga
03.02.2026.
U društvu koje neprekidno insistira na produktivnosti i „pozitivnom stavu“, mentalna bolest i dalje se doživljava kao lični poraz, a ne kao ozbiljan javnozdravstveni i društveni problem. Depresija, je...
više
dragoljub stojković smeh nam je neophodan laguna knjige Dragoljub Stojković: Smeh nam je neophodan
03.02.2026.
Moglo bi se reći da od početka do kraja novi roman Dragoljuba Stojkovića „Optički nišan“ (u izdanju Lagune) prati apsurd, koji pokreće zbivanja i motiviše junake. Apsurdno je to što se pripovedač, zaj...
više
prikaz mange alisa u ničijoj zemlji mračna i kompleksna psihološka priča laguna knjige Prikaz mange „Alisa u Ničijoj zemlji“: Mračna i kompleksna psihološka priča
03.02.2026.
Postoje mange koje vas zabave, one koje vas šokiraju i one koje vas nateraju da se zapitate – šta biste vi uradili da ste na njihovom mestu? „Alisa u Ničijoj zemlji“ (Alice in Borderland) Hara Asa pri...
više
prikaz knjige jedni drugima potrebni vladike grigorija zbirka beseda od tvrdoša do diseldorfa laguna knjige Prikaz knjige „Jedni drugima potrebni“ vladike Grigorija: Zbirka beseda od Tvrdoša do Diseldorfa
03.02.2026.
Tvrd povez, izdanja na dva pisma – i na ćirilici i na latinici – što je praksa od kada knjige objavljuje u beogradskoj izdavačkoj kući Laguna. U njima je 30 beseda – od pristupne na rukopoloženju za v...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.