Karina Šapman o nastanku brenda Sem i Julija: Ljubav stanuje u „Kući mišića“ [video]
14.01.2026.
Karina i Manita Šapman govore o svom brendu, Kući mišića i Semu Juliju. Saznajte sve što do sada niste znali o ovim čarobnim živuljkama koje su nastale u toplom okruženju porodičnog biznisa.
Za početak recite nam nešto više o Kući mišića. Kakav je to zapravo koncept?
Karina:Kuća mišića je minijaturni svet koji sam osmislila kao serijal knjiga za decu. U potpunosti je napravljen od kartonskih kutija i recikliranog materijala. Godinama sam ga gradila, a sastoji se od stotine prostorija – počevši od stanova pa sve do prodavnica, fabrika, pa čak i pozorišta, luke, muzeja i cirkusa. Kuća mišića je utočište u kome žive raznoliki i jedinstveni likovi.
A ko to sve živi u Kući mišića?
Karina: Dva mala miša – Sem i Julija. Iako su totalno različiti, oni su najbolji prijatelji. Julija je zasnovana na meni: radoznala je, otvorena i tvrdoglava, živi sama sa majkom u malom jednosobnom stanu... Sem je izuzetno povučen i veoma lepo vaspitan. On simbolizuje sve ono što nikada nisam imala: veliku porodicu sa mnogo braće, sestara i rođaka, i kuću sa više soba na dobroj lokaciji. Zajedno se upuštaju u avanture i upoznaju raznolike stanovnike o kojima svašta otkrivaju. Priče pišem ja i ilustrujem ih fotografijama Kuće mišića koju sam sama napravila.
Koja je Vaša životna priča? Šta Vas je inspirisalo da stvorite ovaj svet?
Karina: Moje detinjstvo! Rođena sam 1960. godine, a odgojila me je samohrana majka u maloj kući u Holandiji. Bili smo veoma siromašni, a moja majka, koja je poreklom iz Indonezije, suočavala se sa ozbiljnom diskriminacijom zbog svog stranog porekla, fizičkog izgleda i činjenice da je samohrani roditelj. Komšije su nas često vređale po rasnoj osnovi, nazivajući nas pogrdnim imenima, poput „kikiriki“, što je uvredljiv naziv za Indonežane. Kritikovali su je zbog njenog izgleda i mirisa naše indonežanske hrane. Dakle, bilo je to veoma neprijateljski nastrojeno okruženje.
Znači li to da ste vas dve bile same?
Karina: Tako je... I premda je bilo teško, moja majka je bila ponosna žena koja mi je savetovala da ignorišem neznanje i predrasude ljudi oko nas. Bile smo veoma vezane jedna za drugu. Spavale smo u jednom krevetu i nismo imale ni TV ni radio da nam odvlači pažnju. Pričala mi je priče o svojoj domovini, prepune egzotičnih životinja i hrane, stvarajući toplu atmosferu punu ljubavi usred svih poteškoća sa kojima smo se suočavale. Uglavnom, naš život se preokrenuo kada je u grad došao cirkus. Moja majka je upoznala direktora cirkusa i zaljubila se u njega, pa sam neko vreme osećala pripadnost i prihvaćenost u toj cirkuskoj zajednici, gde je različitost bila prihvaćena...
Nažalost, ovaj period sreće se završio kada je cirkus bankrotirao, a moja majka se teško razbolela. Ostala sam sama kod kuće tokom šest meseci koliko je ona provela u bolnici, suočena sa izolacijom i potpunim zanemarivanjem od komšija i vlasti. Majka mi je preminula početkom 1973. godine. Ovaj period života snažno je uticao na mene i postao temelj za stvaranje Kuće mišića – serijala knjiga za decu. Želela sam da stvorim topao, inkluzivan svet koji je bio u suprotnosti sa svime što sam doživela.
Hvala Vam što ste podelili svoju priču sa nama. Da li je suvišno pitati Vas da li ste imali neko formalno umetničko obrazovanje?
Karina: Jeste... Ljudi su mi često govorili da bi trebalo da upišem umetničku akademiju, ali je život imao drugačije planove. Bez obzira na to, uvek sam bila veoma kreativna. Zapravo, bavila sam se izradom velikih skulptura, sve dok me povreda vrata 2008. godine nije naterala da se pređem na manji format. To je bio trenutak kada sam konačno imala vremena da realizujem svoj davni san: da pišem knjige za decu! Otprilike u to vreme počela sam da razmišljam o Kući mišića.
Karina: Jesam, ali sam razmišljala i da ideju realizujem putem crteža. Kada sam se opredelila za trodimenzionalni pristup, projekat je sam od sebe evoluirao. Prvo sam koristila ćebe, krevet, a kutiju od voća sam koristila za konstrukciju sobe. Na kraju sam dodala i likove – male miševe.
Dakle, materijali koje ste koristili su zapravo oni koje bi i Vaši junaci upotrebljavali?
Karina: Tako je. Uglavnom oni koji se recikliraju... Na primer, od čepova za flaše se izrađuju lampe, od lampica za bicikle nastaju flaše, od papira se prave emajlirani bokali i kante, a štapići od sladoleda postaju drveni podovi. Moj cilj je da podstaknem decu da uoče i iskoriste jednostavna sredstva koja ih okružuju kako bi stvorili svetove iz svoje mašte. U svakom slučaju, dve godine nakon što sam počela da pravim prvu Kuću mišića, objavljena je prva knjiga 2011. godine.
Manita, u nekom trenutku sigurno je došlo do odluke da se knjige i same kućice pretvore u brend. Kako i kada se to dogodilo?
Manita: Tokom prvih godina za priče su bili zaduženi Karina i izdavačka kuća. Nakon što su knjige rasprodate, vrlo brzo su se za njih zainteresovali i izdavači i čitaoci iz inostranstva. Tada je postalo jasno da je mojoj majci potrebna podrška. Pošto sam tada završila fakultet, odlučila sam da zajedno sa bratom pomognem oko posla kako bi mama mogla da se u potpunosti fokusira na kreativni deo. Ubrzo nakon toga i drugi brat i sestra su se pridružili timu u kreativnim i administrativnim poslovima. Polako smo izgradili jezgro današnje kompanije.
U kojoj meri ste bili svesni da čitaoci žele nešto više od knjiga o Semu i Juliji?
Manita: Već od samog početka Karina je dobijala fotografije od obožavatelja koji su pravili sopstvene sobe i kuće inspirisane knjigama. Često su postavljali ista pitanja, poput koju veličinu kutije treba da koristiti i kako napraviti nameštaj. To nas je navelo da pokrenemo proizvodnju kreativnih artikala... Razvili smo prve proizvode i otvorili malu prodavnicu u Amsterdamu gde smo deci mogli da pokažemo originalnu Kuću mišića. A danas ih prodajemo širom sveta!
Da li biste mogli da nam kažete nešto i o TV seriji?
Manita: Serija prati avanture Sema i Julije, a animacija je predivno urađena! Prva sezona ima 78 epizoda od kojih svaka traje sedam minuta. Serija je emitovana u Francuskoj, Holandiji i Nemačkoj, a potvrđena je distribucija za Švedsku i Sloveniju. U narednim mesecima će biti objavljen spisak još nekih zemalja u kojima će serija biti prikazana.
Karina, mora da ste presrećni...
Karina: To što sam videla Sema, Juliju i druge likove kako oživljavaju je ostvarenje mog sna. Kada dozvolite studiju da napravi TV seriju na osnovu vaših knjiga, preuzimate veliki rizik. Ali oni su zaista ispunili sva moja očekivanja! Kada sam prvi put gledala epizode, bila sam dirnuta do suza... Ubacili su neke detalje koji meni mnogo znače. Na primer, slikar u seriji slika minijature, a njih je u stvarnosti radio moj suprug koji je nedavno preminuo...
Osim toga, Julijin stan je skroman i u TV seriji, baš onako kako sam ga prikazala u knjigama. Zapravo, u jednoj epizodi postoji scena u kojoj Julija i njena mama dele krevet – baš kao što sam ja delila sa svojom majkom. Mislim da je to važno jer se u mnogim TV serijama ovih dana prikazuju deca koja žive savršene živote u savršenim domaćinstvima. Međutim, u stvarnom životu, mnoga deca moraju da prolaze kroz teške situacije kao što su razvod roditelja ili siromaštvo... Zato mi činjenica da naša TV serija prikazuje moju životnu priču uliva nadu da će deca moći da se poistovete sa Julijom.
Kako hranite svoju kreativnost?
Povratne informacije koje dobijam od čitalaca su veoma inspirativne. Ne prave samo deca svoje Kuće mišića, već to rade i cele porodice pa i komšiluci. Činjenica da moje priče utiču na toliki broj ljudi širom sveta uverava me da smo svi deo jedne zajednice, da želimo da brinemo jedni o drugima... To me inspiriše da nastavim da širim ideju ljubavi i međusobnog prihvatanja kroz svoje kreacije.
U društvu koje neprekidno insistira na produktivnosti i „pozitivnom stavu“, mentalna bolest i dalje se doživljava kao lični poraz, a ne kao ozbiljan javnozdravstveni i društveni problem. Depresija, je...
Moglo bi se reći da od početka do kraja novi roman Dragoljuba Stojkovića „Optički nišan“ (u izdanju Lagune) prati apsurd, koji pokreće zbivanja i motiviše junake. Apsurdno je to što se pripovedač, zaj...
Postoje mange koje vas zabave, one koje vas šokiraju i one koje vas nateraju da se zapitate – šta biste vi uradili da ste na njihovom mestu? „Alisa u Ničijoj zemlji“ (Alice in Borderland) Hara Asa pri...
Tvrd povez, izdanja na dva pisma – i na ćirilici i na latinici – što je praksa od kada knjige objavljuje u beogradskoj izdavačkoj kući Laguna. U njima je 30 beseda – od pristupne na rukopoloženju za v...
Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.