Za početak, ponoviću ono što sam rekao u istoj ovoj zgradi pre nedelju dana, kada se očekivalo da podelim sa prisutnima prvu reakciju na nagradu. Ta reakcija je ostala, i ostaće nadalje, ista. Dakle: izuzetna je čast i zadovoljstvo naći se na spisku imena dobitnika Ninove nagrade, na listi koja sadrži autore koji su u velikoj meri formirali savremenu domaću književnost. Većeg priznanja od tog nema.
Ponoviću još nešto što sam rekao tada: pisanje romana je neizvestan posao. Dok ga pišete, ne znate kuda će vas odvesti, a i kada ga završite, ne znate kako će ga publika čitati. Ali svakako ne želite mlaku reakciju, već da ostavite trag.
Dok sam pisao „Karotu“, povremeno mi se činilo da će ta priča naposletku biti važna samo meni. Na trenutke mi se činila suviše specifičnom, lokalnom, a onda, opet, suviše opštom i podrazumevajućom. Pisati znači večito tražiti ravnotežu, hodati po tankoj liniji između hermetičnosti i lake razumljivosti, i to balansiranje je u slučaju „Karote“ umelo da me iscrpi. Nije lako kada istovremeno želite da ostanete svoj i postanete svačiji, a pisac u svakom svom naporu pokušava upravo to. On se ogoljuje, ali u prostoriji u kojoj nema nužno previše svetlosti.
Ovaj žiri je, međutim, svojom odlukom razvejao moje sumnje i obasjao „Karotu“ svetlom koje romanu daje priliku da za sobom ostavi dugačku senku. Ovo je moj najličniji roman do sada i priznanje koje je dobio kao da potvrđuje tezu da ono što pisac, ne štedeći se, izvuče iz svoje najveće dubine zavređuje najviše pažnje. Hvala žiriju na tome.
A Ninovoj nagradi hvala na svim onim romanima koje je postavila u prvi plan, na „Dervišu“ i „Bronzanoj straži“, na „Upotrebi“ i „Rečniku“, na „Zebnji“ i „Komentarima“, na „Mamcu“ i „Deci“, i mnogim drugim, pošto su to dela na koja se, prosto rečeno, ložimo.
Ložimo se, zato što je loženje važan aspekt bavljenja književnošću. Bez toga, knjige su zaista samo kutije pune reči. Ložimo se dok pišemo, dok čitamo, ložimo se na tuđa dela i na njihove autore. Odlazimo na promocije i sakupljamo autograme, presrećemo ih po sajmovima i govorimo im koliko nam znači to što su nam podarili.
Pre dvadesetak godina, u jednom takvom naletu vatre, poslao sam pismo jednoj slavnoj američkoj spisateljici, iz čiste ljubavi i divljenja. Ispričao sam joj ko sam i odakle sam, i koliko mi je, dok smo prelazili iz stana u stan, iz grada u grad, iz države u državu, iz rata u rat, značilo to što sam mogao da zbrišem u njene fantastične svetove i tamo pronađem oslonac koji mi je nedostajao s ove strane štampanih korica.
I ona je bila izuzetno ljubazna, možda ju je moje loženje podsetilo na njeno, pošto u njoj vatra nikad nije zgasnula, i odgovorila mi je. Zahvalila je na mom pismu i zamolila me da joj pošaljem neku svoju priču. Jer je, kako je rekla, važno da se čuju glasovi onih koji dolaze iz tame.
Iz tame devedesetih sam odavno izašao, ali neki njen deo je ipak ostao u meni. Od tog dela, iz tog mraka sa početka osvetljenog tunela, nastao je „Karota“.
Hvala vam.
Darko Tuševljaković
Beograd, 26. 1. 2026.