Laguna - Bukmarker - „Ne lažem, Tita mi“ – Verujemo, Tita nam! - Knjige o kojima se priča
Nova epizoda podkasta svake srede u 20 sati na našem Jutjub kanalu
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoPodkastNagradeKalendar

„Ne lažem, Tita mi“ – Verujemo, Tita nam!

Sačinjena kao kolaž tekstova nastalih u različitim periodima i različitim prilikama, knjiga „Ne lažem, Tita mi“ kao da je namerno zastala između zbirke (ne samo priča nego) raznorodnih proznih minijatura i zaokružene romaneskne forme.

I upravo kroz nemogućnost da se njena knjiga žanrovski precizno definiše, Ferida Duraković pokazala je kako se ni sâm život ne može jednostrano i jednostavno opisati niti objasniti.

Tekstovi koji čine ovu knjigu mogu se uporediti sa razbacanim, izbledelim, pa čak i varljivim uspomenama, koje, i kad nisu čvrsto povezane, opet formiraju celinu bez koje se život ne može jasno sagledati.

Sigurno se još od uvodne napomene javlja pitanje da li je autorka u svoju knjigu unela doslovne dnevničke beleške ili je ipak nešto izmenila, da li je bez ikakvih izmena citirala mejlove od kojih je celo jedno poglavlje sastavljeno, da li je za karakteristične detalje iz svog detinjstva koristila autentične izvore ili se oslanjala samo na lična sećanja.

Najzad, sigurno će iskrsnuti i pitanje da li je autorka imala u vidu samo ono što je zaista doživela, ili je ipak koristila i tuđa iskustva kako bi priča bila kompleksnija.

Koliko god da takva pitanja lebde nad svakom stranicom, odgovori na njih ipak postaju zanemarljivi pred iskrenošću kojom knjiga odiše, jer sve i da je autorka iz autobiografije ponegde prešla u autofikciju, nije bitno pred mogućnošću da se svaki čitalac saživi sa likovima i događajima.

Premda je na više mesta jasno ukazano kada se i gde zbio određeni događaj, to nimalo ne sprečava čitaoca, sa kojeg god mesta na planeti (ili barem na onom prostoru gde se sasvim dobro razume jezik kojim autorka govori i piše) poticao, da knjigu doživi kao metaforu univerzalne sudbine i života.

Mnogi snovi iz detinjstva, mnoga pitanja koja se svakodnevno javljaju tokom odrastanja, mnoge nedoumice i lutanja bez kojih nema sazrevanja, mnogi saveti i priče što u trenucima slušanja deluju zamorno, mnoga razočaranja prilikom neposrednog susreta sa svetom odraslih, mnogi odgovori koji se pronađu tek kad za njih bude kasno – sve su to sastavni delovi života uopšte, mada njihovo ispoljavanje neretko zavisi od okruženja, društva i sistema u kojem se raste.

Pišući bez ikakvog žaljenja za mladošću, koje bi u datom slučaju delovalo veštački i neiskreno, Ferida Duraković kroz prikaz sopstvenog odrastanja daje i sliku vremena za kojim možda ne treba uzaludno lamentirati, ali ga ne treba ni zaboraviti.

Pošto se ni vremena ni događaji ne mogu jednostrano prikazati, autorkina sećanja na detinjstvo, za koje se obično podrazumeva da je idilično, često su prožeta gorkim uspomenama, dok su dani rata i opsade, za koje se podrazumeva da su bili traumatični, efektno predstavljeni jednim događajem koji je uneo neočekivano svetlo u opšti mrak.

Upravo zato što optimizam zna da izbije u momentima za koje se očekuje da budu pesimistični, tako ni sama smrt nije predstavljena kao sušta tragedija, nego kao olakšanje što se patnja ne produžava kad telo odustane od čoveka.

Ako i nije bilo namere da se idealizuje epoha koja se ionako katastrofalno završila, a još manje da se nasilno spaja ono što su nedokučive okolnosti razdvojile, ipak je knjiga „Ne lažem, Tita mi“ bez problema i gotovo neprimetno povezala tri sadašnja standardna jezika sa istog prostora: na prvom jeziku su autorkine beleške, na drugom mejlovi njene pokojne prijateljice pesnikinje, a na trećem citati iz autorkine omiljene literature.

Ostavivši pisane tragove o svojim iskustvima – ili o iskustvima bilo kog deteta koje bi joj moglo biti vršnjak – Ferida Duraković se prvenstveno obratila generacijama koje tek stasavaju i koje možda ne iskazuju zakletvu karakterističnu za njeno sopstveno detinjstvo, premda se adekvatna zamena teško pronalazi, bilo da se shvati iskreno, bilo u ironičnom kontekstu.

Autor: Dušan Milijić


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
aleksandar stanković depresija nije prolazna tuga laguna knjige Aleksandar Stanković: Depresija nije prolazna tuga
03.02.2026.
U društvu koje neprekidno insistira na produktivnosti i „pozitivnom stavu“, mentalna bolest i dalje se doživljava kao lični poraz, a ne kao ozbiljan javnozdravstveni i društveni problem. Depresija, je...
više
dragoljub stojković smeh nam je neophodan laguna knjige Dragoljub Stojković: Smeh nam je neophodan
03.02.2026.
Moglo bi se reći da od početka do kraja novi roman Dragoljuba Stojkovića „Optički nišan“ (u izdanju Lagune) prati apsurd, koji pokreće zbivanja i motiviše junake. Apsurdno je to što se pripovedač, zaj...
više
prikaz mange alisa u ničijoj zemlji mračna i kompleksna psihološka priča laguna knjige Prikaz mange „Alisa u Ničijoj zemlji“: Mračna i kompleksna psihološka priča
03.02.2026.
Postoje mange koje vas zabave, one koje vas šokiraju i one koje vas nateraju da se zapitate – šta biste vi uradili da ste na njihovom mestu? „Alisa u Ničijoj zemlji“ (Alice in Borderland) Hara Asa pri...
više
prikaz knjige jedni drugima potrebni vladike grigorija zbirka beseda od tvrdoša do diseldorfa laguna knjige Prikaz knjige „Jedni drugima potrebni“ vladike Grigorija: Zbirka beseda od Tvrdoša do Diseldorfa
03.02.2026.
Tvrd povez, izdanja na dva pisma – i na ćirilici i na latinici – što je praksa od kada knjige objavljuje u beogradskoj izdavačkoj kući Laguna. U njima je 30 beseda – od pristupne na rukopoloženju za v...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.