Priznajem da ne držim kuvare u kući. Priznajem da imam problem kad nekom kulinarskom početniku treba da prepričam recept. Ličim na neku babu: „Ne znam ti ja (sine, alt: šćeri) koliko čega stavljam, ja to odoka, čak više i ne probam.“ A sve je to zato što sam u kuhinji jedna prava baba, pardon deda. Iako ne mislim da sam star, kuvam već više od – trideset godina! Bogatstvo ili prokletstvo? Počeo sam kao dete. Od muke. Da ne bih stalno jeo pire-krompir iz kesice i „roštiljske kobasice“. Vremenom sam sa srpske repertoar proširio na italijansku kuhinju, azijsku kuhinju, afričku kuhinju, meksičku kuhinju... Podelite na društvenim mrežama:
Aleksandar Stanković: Depresija nije prolazna tuga
Dragoljub Stojković: Smeh nam je neophodan
Prikaz mange „Alisa u Ničijoj zemlji“: Mračna i kompleksna psihološka priča
Prikaz knjige „Jedni drugima potrebni“ vladike Grigorija: Zbirka beseda od Tvrdoša do Diseldorfa
Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.