Laguna - Bukmarker - Opora i nežna poetska bravura - Knjige o kojima se priča
Nova epizoda podkasta svake srede u 20 sati na našem Jutjub kanalu
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoPodkastNagradeKalendar

Opora i nežna poetska bravura

Jedini roman Silvije Plat i danas nas zasipa nesmanjenom svetlošću jednog očaravajućeg dara u koji se lako zaljubiti.

„Probudio me je šum kiše.

Bio je mrkli mrak. Nakon izvesnog vremena dešifrovala sam nejasne obrise nepoznatog prozora. Tu i tamo se niotkuda pojavljivao zrak svetla, prelazio zid poput avetinjskog, istražujućeg prsta i opet bi skliznuo u ništa.

Onda sam čula šum nečijeg disanja.

Najpre sam pomislila da sam to ja sama, i da ležim u tami svoje hotelske sobe, nakon trovanja. Zadržala sam dah, ali se disanje nastavljalo.

U postelji pored mene, sjalo je zeleno oko. Bilo je podeljeno na četvrtine, kao kompas. Polako sam se ispružila i stavila šaku na njega. Podigla sam ga. S njim je pošla ruka, teška kao u mrtvaca, ali topla od sna.“

„Prestara za rokenrol, premlada za smrt". Moglo bi se ovako nešto reći za Silviju Plat (1932-1963), mada čudno zvuči primena znanog refrena grupe Jethro Tull – nastalog godinama nakon njenog samoubistva – na sudbinu kultne i mitske američke pesnikinje. Ovde bi ono „prestara" naprosto značilo: prerano se rodila. Silvija Plat odrastala je u poznim četrdesetim i u pedesetim, u vreme mračnog američkog konzervativizma, u poslednjoj epohi pre seksualne revolucije i pre kontrakulturnih revolucija – a njihov značaj možeš sa cinično-bezbedne pozicije današnjice da lagodno potcenjuješ samo dok se neposrednije ne suočiš sa teskobnim, zagušljivim svetom neposredno pred njihovu eksploziju. I uostalom, gledano iz današnjice, nema bolje preventive protiv toksičnog uticaja neokonzervativnih reakcionara od autentičnog podsećanja na to kako je zapravo sumoran bio svet „bolje prošlosti" po njihovoj meri.

Ali, ne spominjem rokenrol – koji kao istinsku epohalnu pojavu Silvija Plat nije ni stigla da upozna, jer on zapravo tada tek nastaje, ono pre sredine šezdesetih je ne mnogo više nego infantilna predigra – samo zato, nego i stoga što u njenom životu, baš kao i načinu i „tajmingu" njene potresno rane smrti ima nekog proto-rokenrol mitotvorstva, ima one zlatne građe od koje će se kasnije ispredati legende o ukletim pesnicima i trubadurima sa gitarama ili bez njih. A i u njenoj mnogo tračarenoj vezi s Tedom Hjuzom ima nečega od neuporedive romantike koja se rastače u neprispodobivi užas, baš po meri docnijih obogotvorenja ili, pak, demonizacija. Svakako, ta veza jeste bila fatalna, ali ne nužno na onaj način kako to zamišljaju filistri bilo koje provenijencije i denominacije.

A „Stakleno zvono“ (preveo Branko Vučićević; Laguna, Beograd 2017)? Nešto sasvim drugačije, a opet u potpunosti integralan, neodvojiv deo pesnikinjinog dela. Jedini njen roman, dovršen u godini u kojoj će sebi oduzeti život, objavljen pod pseudonimom, u senci jake sumnje vredi li on uopšte kao literatura, ali i smeju li se ovako ogoljavati golemi zjapovi i užasi svoje i tuđih intima. Roman dočekan isprva s nepoverenjem i nerazumevanjem, s onom karakterističnom tupošću oštre kritike. Tridesetogodišnjakinja možda na pragu pune književne afirmacije i svakako na pragu dobrovoljne smrti, negde gde više nema odbeglog Hjuza, vraća se desetak godina unazad, ispisujući romaneskni tekst prenabijen direktnim i jedva-modifikovanim autobiografskim referencama. Godina je 1953, devojka iz Masačusetsa, wannabe pesnikinja, dobija mesečnu stipendiju u Njujorku, u gradu najširih mogućih mogućnosti, čak i usred epohe brižljivo uzgajanih nemogućnosti; krhka, nesigurna, nestabilna, željna svega, slobodne artikulacije vlastite autentičnosti ponajviše, a opet i sputana svime, rastrzana između želja, planova i niskog plafona namenjene joj društvene uloge buduće plodne udavače u nekoj od pustolina protestantske više srednje klase u kakvoj „lepoj kući" s pogledom na Atlantik, Silvijina Ester vileni Menhetnom čas oprezno čas suludo ispipavajući svoje i tuđe granice, a potom biva primorana da se vrati u domicilnu sredinu, nakon što joj propadnu (pre)rani planovi za književnu afirmaciju. Sledi dugo i temeljito uranjanje u slojeve depresije, pokušaj samoubistva, višemesečni boravak u ludnici, postepeni oporavak, izlazak u neizvesnost „spoljašnjeg" života. Ne znamo šta je Ester dočekalo tamo i kuda ju je ispratilo, a za Silviju – znamo. Neko je još onomad primetio da je ovaj roman – kojeg je sama znala nazivati petparačkim štivom, dodatno se ranjavajući i mrcvareći – zapravo nešto kao ženski odgovor na „Lovca u raži“. Zvuči zgodno kao mamac na policama knjižara, ali zapravo je tačnije nego što biste očekivali. I čita se danas kao mnogo više od svedočanstva o epohi, ili o jednom teškom osob(e)nom „slučaju". Iako mladenački, fragmentaran, rastrzan, mestimice prividno neuređen, ovo je roman koji je nadišao svoju epohu lakše i bolje od mnogih slavljenijih i u daleke zvezde kovanijih. I ništa mu nije smetalo da ostane, na engleskom koliko i u odličnom prevodu velikog Branka V., tužna i nežna, ali kad treba i opora, i bogme đavolski duhovita i pronicljiva poetska bravura. Koja nas zasipa nesmanjenom svetlošću jednog zastrašujućeg i očaravajućeg dara u koji se tako lako zaljubiti.

Uostalom, ne znamo li svi kako izgleda ona teška, ustajala letnja nepokretnost, negde na sporednim kolosecima života i sveta? Znamo, samo ne umemo da kažemo. A izgleda ovako: „Letnja tišina beše položila ruku na sve, kao smrt". I da se sastoji samo od ove rečenice, ovaj bi roman vredeo. Samo što onda ne bi bio roman, nego pesma. Ali, i ovako je pesma. Silvija Plat, pesnikinja; prestara, premlada, odviše velika, odviše čudna, nipošto normalna, jedinstvena, teška, luda, mudra, neslatka, nekisela, negorka, neljuta, nebljutava, neživa, nemrtva, nesumnjivo, neopozivo nesmrtna.

Autor: Teofil Pančić
Izvor: Nedeljnik


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
aleksandar stanković depresija nije prolazna tuga laguna knjige Aleksandar Stanković: Depresija nije prolazna tuga
03.02.2026.
U društvu koje neprekidno insistira na produktivnosti i „pozitivnom stavu“, mentalna bolest i dalje se doživljava kao lični poraz, a ne kao ozbiljan javnozdravstveni i društveni problem. Depresija, je...
više
dragoljub stojković smeh nam je neophodan laguna knjige Dragoljub Stojković: Smeh nam je neophodan
03.02.2026.
Moglo bi se reći da od početka do kraja novi roman Dragoljuba Stojkovića „Optički nišan“ (u izdanju Lagune) prati apsurd, koji pokreće zbivanja i motiviše junake. Apsurdno je to što se pripovedač, zaj...
više
prikaz mange alisa u ničijoj zemlji mračna i kompleksna psihološka priča laguna knjige Prikaz mange „Alisa u Ničijoj zemlji“: Mračna i kompleksna psihološka priča
03.02.2026.
Postoje mange koje vas zabave, one koje vas šokiraju i one koje vas nateraju da se zapitate – šta biste vi uradili da ste na njihovom mestu? „Alisa u Ničijoj zemlji“ (Alice in Borderland) Hara Asa pri...
više
prikaz knjige jedni drugima potrebni vladike grigorija zbirka beseda od tvrdoša do diseldorfa laguna knjige Prikaz knjige „Jedni drugima potrebni“ vladike Grigorija: Zbirka beseda od Tvrdoša do Diseldorfa
03.02.2026.
Tvrd povez, izdanja na dva pisma – i na ćirilici i na latinici – što je praksa od kada knjige objavljuje u beogradskoj izdavačkoj kući Laguna. U njima je 30 beseda – od pristupne na rukopoloženju za v...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.