Laguna - Bukmarker - Otečestvo zvano Majčica Es – Povodom romana „Čovek iz nehata“ Gorana Gocića - Knjige o kojima se priča
Nova epizoda podkasta svake srede u 20 sati na našem Jutjub kanalu
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoPodkastNagradeKalendar

Otečestvo zvano Majčica Es – Povodom romana „Čovek iz nehata“ Gorana Gocića

Ako se za neke pisce kaže da su tokom celog svog života pisali jednu knjigu, onda bi se za Gorana Gocića moglo reći da je svoj roman „Čovek iz nehata“ sačinio od jedne rečenice – ili preciznije, od jedne neprekidne i neprekinute misli.

I koliko god da je „Čovek iz nehata“ podeljen na veće i manje celine, koliko god da u jednom pasusu ima rečenica i tačaka između njih, koliko god da je svaka iole bitnija referenca na kulturu i popularnu kulturu objašnjena u posebnoj napomeni pri kraju knjige, sve su to samo formalnosti, a suština je nepromenjena od početka do kraja, pa zaista deluje kao da se na samom kraju završava ona ista rečenica kojom je roman otpočeo.

A pritom je svejedno da li će čitalac za završetak „Čoveka iz nehata“ uzeti poslednje poglavlje pripovedne celine, ili će pak razumeti da je završetak romana tamo gde je poslednja napomena u nizu napomena od kojih je svaka svojevrsni propratni tekst datog poglavlja.

Jasno je da već i na prvi pogled roman deluje specifično, možda i zamršeno, naročito kad se uoče tolike napomene i njihovo neophodno čitanje nakon svakog poglavlja ponaosob, ali uprkos tome, i dalje ostaje utisak da je pisac sve vreme pisao jednu rečenicu i da ni u jednoj reči, ni u jednom slovu nije od nje odstupio, tim pre što je kroz celu knjigu provlačio i forsirao iste ideje, samo na različite načine i u različitim međusobnim kombinacijama.

I upravo se u tom različitom kombinovanju identičnih misli i ideja krije objašnjenje kako je moguće da roman deluje kao da je sačinjen od jedne jedine rečenice – a da ipak ne bude jednoličan i da čitalac već kod druge ili treće (formalne, gramatičke, konvencionalne) rečenice ne ostavi knjigu zaključivši da će tu biti samo ponavljanja i tumačenja već protumačenih pojmova.

Da bi se bolje razotkrila tajna Gocićevog romana, dovoljno je samo se osvrnuti na svakodnevni život, koji je ništa drugo nego neprestano ponavljanje i povremeno različito kombinovanje već viđenih i proživljenih momenata, a pošto je ta varirajuća jednoličnost naročito dala plodnih rezultata na podneblju i u vremenu o kojima Gocić piše u „Čoveku iz nehata“, otuda se u neprestanim ponavljanjima krije raznolikost, dok se sa druge strane u velikom broju rečenica krije njihova jedinstvenost.

Poigravajući se jezičkim mogućnostima i neretko kršeći pravila koja gramatika propisuje, unoseći u skladne rečenice naizgled haotične brzalice i razbrajalice, kvareći strane izraze i stvarajući rogobatne kalkove tamo gde je i autohtoni jezik već dovoljno iskvaren, Gocić zapravo pokazuje koliko i sâm jezik oblikuje svakodnevicu, pa ako je pisac i ispoštovao pravila o tačkama između rečenica, nije se ustručavao da pojedine ustaljene i pomalo već dosadne izraze sačinjene od više reči napiše kao jednu neraskidivu reč, koja je kao takva odavno izgubila suštinsko značenje, ali baš zbog toga preživljava i baš se zbog toga češće upotrebljava, a još se češće manipuliše njome ako se ne naslućuje njeno izvorno značenje.

Rastrzani između geopolitičke skraćenice transkribovane kao I-JU (da li je sličnost sa srpskim uzvikom slučajna?) i otečestva koje se iz milošte naziva Majčica Es (a zapravo je mnogo češće mater!), junak Gocićevog romana ne može da se izmigolji iz identičnih misli i rečenica, no iako je neprestano u začaranom krugu, ostaje mu maltene kao nada jedna ideja sažeta u izraz „nikad ne znaš“ – jer to ga jedino i spasava jednoličnosti i predvidljive kolotečine.

A najzad, ova bi se misao mogla iskoristiti i kao moto samog romana, jer iako deluje da je Gocić pisao jednu rečenicu od početka do kraja, opet čitalac ne može ni naslutiti šta ga čeka iza sledeće tačke ili sledećeg naslova, tako da je i to što ne zna na šta će naići dok ne stigne do poslednje napomene dovoljan (a svakako ne jedini) podstrek za pažljivo čitanje „Čoveka iz nehata“ – tim pre što se ne zna ni zbog čega je u naslovu istaknut samo jedan čovek, a ne više njih.

Autor: Dušan Milijić


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
aleksandar stanković depresija nije prolazna tuga laguna knjige Aleksandar Stanković: Depresija nije prolazna tuga
03.02.2026.
U društvu koje neprekidno insistira na produktivnosti i „pozitivnom stavu“, mentalna bolest i dalje se doživljava kao lični poraz, a ne kao ozbiljan javnozdravstveni i društveni problem. Depresija, je...
više
dragoljub stojković smeh nam je neophodan laguna knjige Dragoljub Stojković: Smeh nam je neophodan
03.02.2026.
Moglo bi se reći da od početka do kraja novi roman Dragoljuba Stojkovića „Optički nišan“ (u izdanju Lagune) prati apsurd, koji pokreće zbivanja i motiviše junake. Apsurdno je to što se pripovedač, zaj...
više
prikaz mange alisa u ničijoj zemlji mračna i kompleksna psihološka priča laguna knjige Prikaz mange „Alisa u Ničijoj zemlji“: Mračna i kompleksna psihološka priča
03.02.2026.
Postoje mange koje vas zabave, one koje vas šokiraju i one koje vas nateraju da se zapitate – šta biste vi uradili da ste na njihovom mestu? „Alisa u Ničijoj zemlji“ (Alice in Borderland) Hara Asa pri...
više
prikaz knjige jedni drugima potrebni vladike grigorija zbirka beseda od tvrdoša do diseldorfa laguna knjige Prikaz knjige „Jedni drugima potrebni“ vladike Grigorija: Zbirka beseda od Tvrdoša do Diseldorfa
03.02.2026.
Tvrd povez, izdanja na dva pisma – i na ćirilici i na latinici – što je praksa od kada knjige objavljuje u beogradskoj izdavačkoj kući Laguna. U njima je 30 beseda – od pristupne na rukopoloženju za v...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.