Laguna - Bukmarker - „Pikavci na plaži“ iz jednog ličnog ugla - Knjige o kojima se priča
Nova epizoda podkasta svake srede u 20 sati na našem Jutjub kanalu
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoPodkastNagradeKalendar

„Pikavci na plaži“ iz jednog ličnog ugla

Marko Vidojković je, kako sâm tvrdi, letovao u Čanju juna 1998, da bi 2001. to svoje predsezonsko crnogorsko iskustvo pretočio u roman, koji je pod nazivom „Pikavci na plaži“ objavljen 2003. godine.

Ne znam u kom je mesecu 2003. roman objavljen, ali ako je bio objavljen do sredine juna, onda se moglo desiti da saznam za njega i da ga ponesem – baš u Čanj, gde sam otišao krajem juna 2003. godine.

Ponovo sam bio u Čanju i godinu dana docnije, ali ni tada nisam znao za Vidojkovićeve „Pikavce“, a verovatno nisam znao ni za njihovog pisca, jer i danas njegovo ime prvenstveno vezujem za „Kandže“ (zar je to čudno?), koje se pojaviše oktobra 2004. i koje u mnogome zaseniše dotadašnja Vidojkovićeva dela, načinivši od njih svojevrsne rane radove, koji se pak, krajnje pogrešno, mogu razumeti i kao početnički – a u njima, zapravo, nema ničeg početničkog, nego je Vidojković već tu bio izgrađen kao pisac.

Ipak, novija izdanja tih ranih radova izvukla su iz senke „Kandži“ prethodne Vidojkovićeve romane, pa su tako i mlađe generacije dobile priliku da se upoznaju sa „Pikavcima na plaži“, koje je Laguna objavila tačno dve decenije nakon što je Vidojković dobio inspiraciju za roman tokom putovanja u Čanj, a petnaest godina nakon prvog izdanja.

Čitajući danas „Pikavce“, ne mogu da se otmem utisku koliko je dobro što 2003. nisam znao za ovaj roman i što sam propustio da Čanj sagledam Vidojkovićevim očima – a nakon skoro dve decenije od mojih putovanja u Čanj, nema opasnosti da mi „Pikavci“ upropaste lepe utiske koje sam otuda u dva navrata poneo i kojima sam se godinama vraćao.

Da li to onda znači da su „Pikavci“ toliko dobar i jak roman čim sam u njima prepoznao toliku opasnost da mi unište čak i ono lepo što sam lično iskusio?

Izgleda da jesu, a znam da u tom uzrastu ne bih umeo da razgraničim Vidojkovićevu fikciju od onoga što sam svojim očima video – pa bi mi se u glavi stvorila neželjena mešavina i vrlo je moguće da bi Vidojkovićev negativan utisak na kraju prevladao, dok bih u sopstvena sećanja i impresije posumnjao, pomislivši pritom kako jedan pisac sigurno bolje od mene zna da li je Čanj dobro ili loše mesto za letovanje i noćni provod, a da sam ja u glavi previše idealizovao to mesto.

Ipak, kad danas čitam „Pikavce“, jasno razgraničavam svoj Čanj od Vidojkovićevog, a možda to i jesu dva Čanja, jer Vidojković je tamo boravio 1998, a ja 2003 – to je, bez preterivanja, i tada delovalo kao dve epohe (u međuvremenu je bio i prelazak u novi milenijum, što je doprinelo još jačem psihološkom razgraničenju sa prethodnom decenijom) – ali ko zna, i da sam „Pikavce“ uzeo u ruke 2003. ili 2004, možda bi mi opet izgledalo da Vidojković piše o nekom drevnom Čanju, iz prošlog veka (u stvari, i jeste iz prošlog veka!), iz Slobinog vremena (a 2003. je Slobino vreme već izgledalo kao daleka prošlost).

Roman „Pikavci na plaži“ upravo i jeste jedna otrgnuta slika iz svakodnevnog života mladih ljudi u Beogradu, pa i u Jugoslaviji (da, da, i tada se zemlja još zvala Jugoslavija!) na samom kraju dvadesetog stoleća, pa stoga ova knjiga i podseća na nasumični isečak iz dnevnika, jer iako je za centralni događaj uzeto letovanje prepuno gorkih utisaka i neželjenih sećanja, čini se da događaji iz prologa i epiloga nemaju ni početak ni kraj, a zapravo i nemaju – život je postojao i pre „Pikavaca“, a postojaće i nakon njih, ali da nije tu i tamo nekog pikavca na tlu nesagledive plaže, kako bismo znali da je neko na njoj uopšte boravio?

Ko mnogo jede, mnogo i sere – kaže Vidojković na jednom mestu u romanu.

Pa ako sam ovde i previše srao, to samo znači da sam se dobro najeo „Pikavaca na plaži“, koji su me nakon toliko godina podsetili da Čanj uopšte postoji, da je postojao i pre nego što sam tamo odlazio, da je postojao i pre nego što je Vidojković odlazio – ali da pikavaca koje smo tada zaticali odavno nema.

Autor: Dušan Milijić


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
aleksandar stanković depresija nije prolazna tuga laguna knjige Aleksandar Stanković: Depresija nije prolazna tuga
03.02.2026.
U društvu koje neprekidno insistira na produktivnosti i „pozitivnom stavu“, mentalna bolest i dalje se doživljava kao lični poraz, a ne kao ozbiljan javnozdravstveni i društveni problem. Depresija, je...
više
dragoljub stojković smeh nam je neophodan laguna knjige Dragoljub Stojković: Smeh nam je neophodan
03.02.2026.
Moglo bi se reći da od početka do kraja novi roman Dragoljuba Stojkovića „Optički nišan“ (u izdanju Lagune) prati apsurd, koji pokreće zbivanja i motiviše junake. Apsurdno je to što se pripovedač, zaj...
više
prikaz mange alisa u ničijoj zemlji mračna i kompleksna psihološka priča laguna knjige Prikaz mange „Alisa u Ničijoj zemlji“: Mračna i kompleksna psihološka priča
03.02.2026.
Postoje mange koje vas zabave, one koje vas šokiraju i one koje vas nateraju da se zapitate – šta biste vi uradili da ste na njihovom mestu? „Alisa u Ničijoj zemlji“ (Alice in Borderland) Hara Asa pri...
više
prikaz knjige jedni drugima potrebni vladike grigorija zbirka beseda od tvrdoša do diseldorfa laguna knjige Prikaz knjige „Jedni drugima potrebni“ vladike Grigorija: Zbirka beseda od Tvrdoša do Diseldorfa
03.02.2026.
Tvrd povez, izdanja na dva pisma – i na ćirilici i na latinici – što je praksa od kada knjige objavljuje u beogradskoj izdavačkoj kući Laguna. U njima je 30 beseda – od pristupne na rukopoloženju za v...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.