Prikaz knjige „Belo se pere na devedeset“: Izvrsni roman koji će vas vratiti u neka druga vremena

Nedavno sam pročitala sjajan autobiografski roman domaće spisateljice Bronje Žakelj „Belo se pere na devedeset“. Znam, znam, možda nam slovenska spisateljica nije baš domaća, u pravom smislu te riječi, ali volim tako nazivati sve pisce područja nekadašnje Jugoslavije, pa nećemo sada raditi neke razlike i podjele. Djelo znakovitog naziva (to ćete otkriti sami) pokazalo se kao pravi, mali literarni biser. Odmah na početku upozoreni smo kako se zasniva na autobiografskim činjenicama, ali da isto tako nije nužno točan odraz stvarnih činjenica i događaja. Međutim, uvjerljiv, temeljit i nadasve intimistički obojen tekst gotovo da me je naveo posumnjati u dio o ne nužno „točnom odrazu“.

Već od prve stranice uranjamo u sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća, u Jugoslaviju, u autoričino djetinjstvo. Ona se obraća svojoj majci (velik dio pisan je u drugom licu jednine, ostatak u prvom), kao da je ovaj dio romana pisan baš njoj, poput svojevrsnog pisma, ali je nama voajerima dozvoljeno zaviriti u intimne retke, pune bliskosti i beskrajne (i neutažene) ljubavi.

Upoznajemo mali Bronjin svijet: ona živi s majkom Mitom, tatom Janezom, mlađim bratom Rokom i Dadom, bakom po majci, u jednom stanu, u Ljubljani. Jedna tada sasvim uobičajena, nećemo reći idilična (ili idealizirana) jugoslavenska obitelj, ali prilično sretna, uz dodatak gomile rodbine i prijatelja, koji navraćaju kako je već kome usput, a sve da bi sjedili u kuhinji (jer dnevnog boravka eto, nema), razgovarali o aktualnim društvenim i obiteljskim temama, i naravno, pušili, jer to tada nije još bilo okarakterizirano kao opasno…

Eurokrem, gumilastika, sarajevska Olimpijada, snijeg na te-veu, popravljanje antene tako da gotovo visiš s krova, novi stojadin (u kojem zdušno isto tako svi odrasli puše), ljetovanje u Rovinju, kampiranje. I ono neizostavno „nemojte šta zameriti“ kad gosti napokon krenu kući, nakon više sati provedenih „u gostima“ (kojem sam se i sama uvijek čudila, baš kao što se to čudi mala pripovjedačica)… I sve to u danas nepostojećoj zemlji, za koju, iz vizure djevojčice, Bronja duhovito i naivno kaže: „Mi kopamo najviše uglja, imamo najbolji krompir i najviše kukuruza, naši su najbolji skijaši, najbolji smo u košarci, našeg Tita vole svuda u svetu.“

I tako letimo kroz tople, duhovite stranice, koje evociraju i moje djetinjstvo (vjerujem da će se mnogi koji su zahvatili odrastanje u Jugoslaviji prepoznati), sve nekako poznato, simpatično, na početku romana iz dječje, ali ne i banalne perspektive – Žakelj je briljantno izbrusila stil i leksiku malene djevojčice, i taj stil postupno mijenja kako mala Bronja raste u djevojku i ženu.

Međutim, kako život nije uvijek i nije neprekidno vedar, ružičast i dražestan, tako se i u Bronjinom životu pojavljuju određeni događaji, koji iz temelja prodrmaju, i gotovo poruše sve što je do tada znala. Zapravo čitav život i svijet oko nje u određenom trenutku nestaje, rastače se. Tektonske promjene su velike, sveobuhvatne, teške, i Bronja se u njima nekako mora snaći… I tako ovo postaje veliki tekst: o životu i smrti, o nadi i beznađu, o borbi i promjeni, o samoj esenciji života, kakav god on u kojem trenutku bio, a možda najviše o ljubavi, jer bez nje ništa nije važno… „Jer ljubav je više od jednostavnog zbira reči. Više od liste. Ljubav je nešto što jeste, što jednostavno jeste, ona je nešto za šta, kad te pitaju ‘zašto’, možeš da kažeš samo – zato.“

„Belo se pere na devedeset“ jedan je od onih prvijenaca kojima ne možeš naći neku karakterističnu „manu“ – pa je tako i dobio prestižnu Kresnikovu nagradu za najbolji slovenski roman. Tome je tako i vjerojatno zato što je autorica odlučila napokon uzeti pero u ruke u zrelim godinama (kad ga je napisala imala je 49 godina), nakon što je ta ljubav dugo vremena u njoj tinjala.

Ovaj roman je sasvim očito u autorici čekao, vjerojatno se i sam pisao, i najzad, kao da se jednostavno izlio na papir. Usprkos teškoj i potresnoj tematici (da se ne lažemo, nakon prvih toplih, duhovitih stranica Žakelj nas je dalje dobro zašamarala), čitamo lako, brzo, ponekad s osmijehom na licu, češće sa suzama u očima. Ove stranice nestaju pod prstima tako brzo, kao da su perolake, a nisu (prije će biti od olova), ali kad su pisane ponajprije s puno ljubavi, temeljito, stilski izbrušeno, i kada iskreno prenose emociju, onda knjiga jednostavno teče, a i mi s njom…

Neprekidno ću ponavljati jedno te isto, a to je: čitajmo domaće autore! Šteta je da našim očima ostane sakriven jedan doista impresivan svijet, jer naši autori imaju puno toga da napišu. Bronja Žakelj, reći ćemo, naša susjeda, i njezin sjajan, nagrađivan i prevođen prvijenac su samo još jedan dokaz da je tome tako…

Autor: Ilina Cenov
Izvor: journal.hr