Prozaista
Bojan Savić Ostojić se postojano bavi i prevodilaštvom (prevodio je dela Emanuela Bova, Ani Erno, Agote Krištof...), te tokom čitanja njegovih dela nekako prirodno nameće se asocijacija na francusku kratku prozu i, zaista, njegov najnoviji roman, „
Lusi“ ponajpre pripada tom stilskom soju, naravno, ne samo na konto slovnomestaškog mu „gabarita“. S druge strane, kao prikladne pop kulturne asocijacije u čitalačkom umu mogle bi da se jave i hit
Bijelog dugmeta – „Izgledala je malo čudno, u kaputu žutom krojenom bez veze“ ili pak čitav splet pesama i Miladina Šobića (a na račun svojevrsne objektivizacije draži života po studentskim domovima). S treće strane stiže se i do misli koju je japanska autorka Banana Jošimoto navela u svom (takođe kratkom i takođe veoma kontemplativnom) romanu „N. P.“: „Onaj ko je odsutan, još više je prisutan.“
I upravo tu nailazimo na čvrstu i preciznu analogiju sa onim što pripovedač romana „Lusi“ nastoji da uradi – da kroz izlaganje po nedvosmislenoj mustri slobodne asocijacije ideje, odnosno u varijaciji na roman toka svesti (potcrtanom i grafičkim tretmanom teksta), a u sadejstvu sa ispovednom, Ich-formom, prevashodno sebi pojasni zašto mu i u tolikoj meri i dalje teško pada nestanak neobične i svojeglave Lusi, sa kojom je godinama združenim snagama gradio izrazito dvosmislen odnos, koji se i po možda i prirodnom mu završetku pokazao kao nepobitno transformativno iskustvo. A drugovanje i kratka i nedorečena i ambivalentna veza sa Lusi su ono kroz čije reči i opažanja spoznajemo njihov odnos i inicirali put strasti ka pripovedanju, što nam daje osnova da u „Lusi“ kao važnu dimenziju prepoznamo i metatekstualnost, odnosno pisanje o samom činu pisanja.
Svim pomenutim aspektima Bojan Savić Ostojić suvereno vlada, pokazujuću zavidnu meru takta i suptilnosti na polju sa kojeg se svaka ovoliko lično intonirana proza svakako lako može survati u vir metiljavosti, kalkulantstva ili pozeraja. Uz sve to, kao i ranijem mu delu „Ništa nije ničije“, u pozadini ove duodrame sa podosta nepoznatih upečatljivo izranja svet ličnih/intimnih beogradskih geografija i mikrokosmos mladih ljudi bolanjovski gladnih umetnosti ili barem zahtevnijih plodova popularne kulture.
Autor: Zoran Janković, književni i filmski kritičar
Izvor: Nedeljnik