Prikaz romana „Sigurna kuća“: Kad žrtva postane ubica

Jedno od istraživanja koje je sprovedeno na teritoriji Republike Srbije navodi da je u periodu od 2011. do 2023. godine ubijeno čak 406 žena (kako u porodično-partnerskom tako i u kontekstu seksualnog nasilja), i taj podatak ne prestaje da razočarava nesposobnošću institucija i sveukupnim ljudskim zlom, posebno jer je nedavno, 15. maja, još jedna žena napustila ovaj svet, preselivši se u večno sećanje. Muškarac je ubio vanbračnu partnerku, a onda, po svemu sudeći presudio i sebi, i dao još jedan, tako tragičan prilog istoriji femicida u srpskom društvu. Pomenuti s razlogom u ovom skromnom uvodu nama tako potrebnom romanu „Sigurna kuća“ Marine Vujčić (Laguna, 2024), oduzeti životi poslužiće i kao ilustracija ideje koju autorka argumentovano brani: „Obično je žena žrtva, ali ona je žrtva samo ako je mrtva.“

Mnogo je stvari moglo da pođe i polazi po zlu, sve dok čovek ne skupi snagu da svoj ponos otrgne iz mulja kompromisa kojim, ako ništa drugo, čuva svoj komfor. Ali šta ćemo ako se taj prvobitni mir, održavan u raspevanom prizoru divljih pataka što slobodno lete nad prostorima opštih mesta i banalnih uloga, raskravljen, takoreći u lirskom potencijalu (što je u prvom činu u Gundulićevoj ulici bio ulepšana stvarnost, sa jednim TI, koje je „čudo, privilegij, otkriće, smisao, sve što sam htjela i dok nisam znala da netko takav postoji za mene“), odjednom postane zatvor u kojem ništa veliko ne sme da promakne, a sitne greške pamte se kao prestupi sa žigom izdaje? Pretpostavkama se donekle može sačuvati razum, ali ne i opravdati ubistvo. Lada Lončar ubodima noža prelazi granicu koja nikad ne prestaje da svetli svojim paklenim žarom.

Pripovest koju piše u zatvorskom odeljenju u Požegi, u koji stupa kada u „prekoračenju nužne odbrane“ ubije svoga muža, za koga je Marica D, susjeda, na primer, izjavila da je „inače bio fin čovjek, ljubazan, uvijek bi me lijepo pozdravio na stubištu“, ne može se odrediti prostim profesorskim klasifikacijama. Ne zato što je ubijeni i sam bio profesor, i što je umesto jezika pomirenja koristio jezik nasilja i torture („Mrzim! To tvoje lice kad se praviš nevješta, kad radiš budalu od mene“), već i što pomalo postaje bespredmetno ograničavati kritički potencijal ove priče na studiju slučaja o posesivnom ludilu koje je dobilo scenu za svoju predstavu, ne tretirajući je kao literaturu pomoću koje se još bolje razume naša stvarnost. Treba, valjda, jednom podvući, duhom razuma dokazati, da to nije ona realnost u kojoj on „povremeno mora dignuti glas na tebe zato što se ponašaš nesuvislo i nelogično“, već nužna odbrana s kojom se računa, pa i po cenu Poslednjeg suda, kada bi mogao „onaj sveti Petar kojeg si cijeli život ironizirala sad ući kroz ta metalna vrata i nasmijati ti se u lice likujući zbog svog postojanja u koje te napokon uvjerio“.

Olako smo došli do kraja pripovesti a da nismo ni u naznakama objasnili situaciju koja je do njega dovela. Da je zagrebu, poslužile su izjave zvaničnika i reporti nadležnih, ali boja suživota sa psihički obolelim partnerom oslikana je, nepogrešivo, rečima junakinje. Njen se glas prvobitno javlja u snenom grču što ima samo jedno pitanje: da li će se On vratiti? Zamišljajući svog pisca na nivou otkrivanja njene sudbine, kao da se malo i oslobodila, razmišljajući o prošlosti, pokušavajući, naime, da je racionalno uobliči, ali kao da taj glas, što ga neprestano čuje, „govori i govori i govori sve što je bilo dok još nisi znala da je bilo, sve što nisi prepoznala kad je trebalo ili jesi kad je već bilo kasno, sve što ti se dogodilo i prije i poslije i tijekom i unatoč, sve što si bila dok nisi bila ti koju poznaješ ili barem mislila da se poznaješ“.

U vremenskom intervalu od nekoliko godina Lada Martinović, koja je kao devojka imala „sobu koju si dijelila sa sestrom, omiljenu glazbu, postere najdražih bendova, svoje knjige i dnevnik u koji si bilježila kako si provela dan i o čemu sanjaš“, postaje udata žena, Lada Lončar, koja ima samo ovo da kaže: „Vidiš se kako plačeš u svim pozama i izdanjima, u svim terminima za ugnjetavanje koje ti je namijenio.“ Postavivši se kao čuvar kaznionice zbog kojeg Ladi neće nedostajati pakao (a to su svakako drugi!), on u svojoj ličnosti ujedinjuje i autokratu, i špijuna, i islednika, i policajca i totalitarnog vođu, čije nasilje može da se pohvali posebno odabranom kostimografijom, budući da tradicionalno, u svojoj plavoj košulji, a nakon druge ili treće čaše vrhunskog vina, šamara svoju ženu. Kažnjavajući je postepeno, laganim tempom fizičkog i psihičkog maltretiranja, ispitujući kako njeno navodno neznanje, tako i njen, opet, navodno, loš i manjkav karakter, sebe nepogrešivo osuđuje na nestanak, koji, možda i nije morao da se završi na obdukcionom stolu. Ali i to je još samo jedna igra istorije, koja se ovog puta, prvo javlja kao farsa, a zatim ponavlja kao tragedija.

Autor: Ivan Đurđević
Izvor: Danas