Prikaz romana „Zimski dnevnik“: Neprolazna snaga književne artikulacije

I tri decenije poslije svog prvotnog objavljivanja „Zimski dnevnik“ Srđana Valjarevića jednako je zavodljivo ostvarenje, koje nam pokazuje neprolaznu snagu književne artikulacije.

Ne zvuči možda najpogodnije na more se uputiti sa knjigom koja nosi naslov „Zimski dnevnik“, ali budući da nisam sklon čitanju kao „lakim notama“, niti mi je ono u bilo kom obliku rekreacijska pauza od života, potpuno svjesno sam na izboreni godišnji odmor odlučio krenuti sa ovom Valjarevićevom knjigom. Stvarajući u sebi kontrapunkt onom pukom turističkom užitku, jer prosto ne znam i ne mogu sebi olakšati dovodeći se u poziciju ljenčarenja, potrebno mi je uvijek da me nešto „uznemiruje“ kako bih osjećao onu neophodnu napetost i izbjegao svaku vrstu iluzornog uljuljkavanja da postojanje može bit beskrajna lakoća i treperenje.

Pozicija nemoći

Možda i može, ali oduvijek me je to dovodilo u besprizorni dojam ispraznosti, otuda i kada odmaram književnošću se čuvam od pada u svaku vrstu samoobmane, jer literatura i jeste tu da nas neprestano podsjeća koliko je malo vremena, te koliko ništa ne možemo prepustiti slučaju i izbjegavati sudar sa neminovnošću koja diše za vratom i straši. Radi se o tekstu koji je prvi put objavljen prije trideset godina, i kao i svaka druga knjiga Srđana Valjarevića stekla je status kultnog ostvarenja koje u prepoznatljivom stilskom redukcionizmu nastoji iz stvarnosti, brutalne i banalne, onako kako ona uvijek jeste, isisati ono što se nalazi iza pojavnosti ljudi, stvari i prostora. Inače, Valjarevićeve knjige su svojom uronjenošću u egzistencijlano dosegle autentični prosede, stoga i jesu sa vremenske distance neprestano izazovne i zanimljive, traže da ih se ponovno čita, kako bi se vidjelo koliko malo toga se mijenja, koliko u nama postoji ono nešto neprolazno tamno, depresivno i melanholično, što ophrvava i primorava nas da se analiziramo i sagledavamo iznova u pozicijama vlastite nemoći.

Sa druge strane, Valjarevićeve proze i poezija nose u sebi trag devedesetih prikazan na originalan način, bez onog sirovog svođenja književnog iskaza na ispovijednu formu očitovanja o jadu i bijedi ove decenije raspada i ratova, ali ne tako da se bježi od onoga što jeste neposredna datost, već tražeći u jeziku samom, u svojevrsnom njegovom prelamanju i zaigranosti, onaj ton koji najpodesnije izražava svijet unutrašnjih nemira junaka. Čime se pak otvara mogućnost da se literarnim sredstvima dosegne viši stepen istinitosti, kako bi se razvidjela ona suštinska dubina pada, raspolućenosti i neurastenije koja nas i danas na postjugoslovenskim prostorima neumitno prati i guši.

„Zimski dnevnik“ je knjiga izrazito urbanog senzibiliteta, ona je preciznije govoreći taksativni roman ulica, lica i prizora, kroz ulogu šetača Beogradom devedesetih narator nam raskopava one zakutke svakodnevnog koji izmiču svakom automatizovanom pogledu i ostaju nevidljivi u ukupnosti buke gradskog haosa. A zapravo baš u tim mikroprizorima, podzemljima nezaustavljivog života grada, krije se ono što jeste najživlje vrelo promjena urbaniteta, njegove izglobljenosti iz reda i poretka normalnosti. Iz malih gesta, njihove potpune ogoljenosti, čitalac se susreće sa nepatvorenom zbiljom provučenom kroz okular izoštrenog autorskog stvaralačkog čula, da bi ga se potaklo da traga za nužnim pitanjima i izmičućim odgovorima.

Dakako, ne mislim da Srđan Valjarević na bilo koji način čitaocu docira ili tumači ono što jeste poznatost povijesnog trenutka, prevashodno se radi o transformisanoj optici koja želi prozrijeti dalekosežnije, a dojmljvim ironizacijskim obratima i poetskim pasažima upućuje nas na kretanje kroz unutrašnju, skrivenu prirodu gradskog života, koji se potom pred čitaocem razotrkiva u najrazličitijim bojama. Primarno jeste sivilo zime, ali ono je samo prvi sloj onoga što vidimo, autor piše „Zimski dnevnik“ zahvatajući u sve spektre, prikazujući nam raznobojnost svega onoga što grad u svojoj suštini jeste i može biti. Evo nekoliko primjera iz same knjige koji to dojmljivo pokazuju:

U 21.05 u Jovana Rajića, ispred kafane „Večiti mladoženja“, guraju se dva čoveka. Jedan hoće unutra, drugi ga gura dalje od vrata. Teturaju se. Objašnjavaju se. To je slika koju vidim. To je slika koju često možeš videti. U raznim oblicima. Svet se uglavnom tetura i objašnjava među sobom.

Ili:

Imam strahove, kida me sujeta, treba mi mlake vode za umivanje. Iz zgrade u Ulici Karla Lukača izlaze na vetar jedan čovek i jedno dete i drže se za ruke. Moje je da ćutim, da slušam i da gledam.

Te:

Čovek je i inače pao. Odavno. I inače je u padu. Neko mi je rekao da nema dna, samo ambis. Ne znam. Praktičnost je zamena za nemoć.

Na granici tragičnog i komičnog

U svojim zahvatima „Zimski dnevnik“ Srđana Valjarevića ima nešto od duha knjige „Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji“ Bore Ćosića, oba autora, svako u svom doživljaju Beograda, iz onih glasova koji huče u mimohodu stvara jedinstven ton lica i naličja grada, dajući panoramu uzbibalog života, neprestano na granici tragičnog i komičnog, koji se prepliću u kolopletu jedinstvenog književnog ostvarenja koje s vremenom samo dobija na vlastitoj zvučnosti i snazi. Pored toga ova knjiga je i jedan kafkijanski dnevnik ljudskih maski, njihovih nelogičnosti i klovnovskih nespretnosti, ali i istinske radosti i sveprisutne praznine. Ili riječima iz knjige:

U 18.05 u Sinđelićevoj čujem kako jedan dečak kaže drugoj dvojici njegovih vršnjaka kako njegov otac ima dva pištolja kod kuće. Zatim kaže da mu otac daje da drži jedan pištolj. To je poslednje što sam čuo, te su skrenuli u Požarevačku. Zagledao sam se u njih. To mi je poznato, to jezivo vaspitanje da se diviš onome što je jače, snažnije, bolje naoružano. Vaspitanje koje je celo zasnovano na laži. Koje je u ocu koji je isto lažan. Koje je u zajedništvu koje stvara i održava laž. Laž je svuda i iz te laži je vaspitanje da se tome diviš i da veruješ. I da ne možeš da prepoznaš. Šansa je jedino ako kreneš jednog dana od oca. Tu je šansa. I u tebi. U onom dečaku.

I tri decenije poslije svog prvotnog objavljivanja „Zimski dnevnik“ Srđana Valjarevića jednako je zavodljivo ostvarenje, koje nam pokazuje neprolaznu snagu književne artikulacije, onu istinsku moć da se i u najmračnijim vremenima progovori sa duhom otpora prema ludilu i nađe uporište kako opstati u kakvoj takvoj normalnosti vlastite distanciranosti i izmještenosti u obzore riječi. Valjarević je jedan od rijetkih savremenih autora na ovim prostorima koji je uspio ostati van mitomanskih velikih tema, tražeći u onim rubnim prostorima urbane topografije mjesta gdje se priča događa sama od sebe, potrebno je samo znati kako je pretočiti u jedinstvenu strukturu koja će ostati čvrsta i nakon svih godina koje prođu. Završiću ilustrativnim primjerom iz „Zimskog dnevika“ koji u dobroj mjeri objašnjava ono što jeste suštinski poetički obzor Valjarevićevog cjelokupnog djela:

Ja sam taj svedok. To nije mala stvar. I svedočim. I u jednu stvar sam siguran: na svetu je malo šta bolje od dobrog čoveka.

Autor: Đorđe Krajišnik
Izvor: oslobodjenje.ba