Laguna - Bukmarker - Stefan Tićmi: Potrebno je dovoljno dugo da se žmuri - Knjige o kojima se priča
Nova epizoda podkasta svake srede u 20 sati na našem Jutjub kanalu
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoPodkastNagradeKalendar

Stefan Tićmi: Potrebno je dovoljno dugo da se žmuri

Stefan Mitić (Tićmi) srpski je pisac za decu i odrasle. Ukratko. On bi rekao da je rođen u Leskovcu dva meseca pre zakazanog termina i da tokom svog života pokušava da odgonetne jedno pitanje: „Koj’ sam đavo žurio na ovaj svet?“. Njegova knjiga „Ja sam Akiko“ jedna je od najpopularnijih knjiga za decu danas. Nedavno je objavio i „Kaput od mahovine“ i „Tu, nadohvat muke“.



Povodom „Akiko“ pisac za decu Branko Stevanović rekao je sledeće: „Mi smo Stefana dugo čekali, jer nismo imali novu generaciju koja bi nastavila onu školu pripovedanja za decu koju nam je zaveštao Dušan Radović. Još je Ršumović rekao da ne postoje knjige za decu ili odrasle, već samo dobre i loše knjige. Loše knjige niko ne čita, a dobre knjige, kao što je ova, čitaju svi“.

Sa Stefanom Tićmijem za KULT razgovarali smo o svemu što se nađe kada se dovoljno dugo žmuri.

Za početak, šta zapisuješ u karantinski dnevnik? Da li se prilagođavaš ovom vremenu kada su „veze na daljinu i divljinu“ ili iznalaziš neki svoj način da prevaziđeš vreme?

Za razliku od ljudi, Mašta nikada nije u izolaciji. Čak joj i odgovara ta brana pa traži pukotine da promili, da se izmigolji, kao voda, kao dete. Volim tu uznemirenost. Sve me to neodoljivo podseća na Vlasinsko jezero, ne znam zašto. Verovatno što bih želeo da sam sada tamo, da se učetinarim, a ono sve okolo plavo, pod dupetom ćebe, a ono sve okolo zeleno i tek pokoji šum, tek pokoja karamela i vetar koji podjednakom silinom raznosi i lišće i misli. Pa se vratiš natrag u grad potpuno prazan, a pun, nigde virusa. Kao da je to moguće, a moguće je. Potrebno je samo dovoljno dugo da se žmuri; kraj jezera ili nad hartijom. Da se žmuri dok sve ovo ne prođe, a hoće, proći će, taman kad se ljudi u potpunosti budu navikli na izolaciju… (Možda bih ovo mogao da zapišem u karantinski dnevnik?)

Nedavno je izašla i knjiga „Kaput od mahovine“, koja je posle „Akiko“, brzo postala vrlo tražena, kako kod dece, tako i kod starijih čitalaca. To je priča o Najdanu, usamljenom i odbačenom sanjaru, čoveku kome izrasta drvo iz leđa. Kakav je to teret u pitanju? Nosimo li na leđima više od Najdana i šta je ono što nas može spasiti?

Draga Jovana Denčić je napisala o „Kaputu“: „Ova avantura, kao i sve najvažnije avanture nije sasvim prijatna. I plakaćete i bićete gladni i besni i razočarani i oljuštiće vas sve do same koštice – dok ne svhatite od čega ste napravljeni /i zašto to ponekad boli/, a onda će vam prirediti proslavu Života. Najdan će postati vaš unutrašnji kompas i podsetnik odakle ste krenuli i kuda svi mi težimo.“ Ja dodajem: Akiko se upušta u avanture, ona je zvrk, ona je titraj, ona je nesmotrenost. I ovde je i tamo. Za razliku od Najdana jer on ćućori u šumi, mimo svih. Ogrnuo se prirodom. Nad njim su laste. Opkoljen je krznom, mahovinom i teskobom. Opkoljen je promišljanjem o svojoj baki, o Izingi, ljudima, životu. A onda usledi karneval, pesma i neobično prepoznavanje. Svako od nas ima grane baš kao i junak mog romana i svako ih kalemi i orezuje na svoj način. Neko ne obraća pažnju na njih, da li one značile teret ili talenat. Mogu nas spasiti produženi razgovori sa malo mleka ili dugometražne tišine. Sve zavisi od trenutka.

„Nisam rastao, ne. Ja sam se granao. Ka plavetnilu, i još više. Granu po granu“. Kako se i ka čemu ti granaš s godinama?

Granam se literarno: reč po reč, zapis po zapis, roman po roman. Tim grananjem nikoga ne ogrebeš, tim grananjem takneš, ponekad. A to je donekle i svrha umetnosti: taknuti nekog metaforom, kao kad se igraš Jurke, pa ga spasiš dodirom, a on „oživi“. Ili je sve to u stvari Muzej iluzija, seoska verzija 2.0.

Ilustracije za ovu knjigu radio je čarobni i beskrajno voljen Bob Živković. Zašto Bob i kakva je bila ta saradnja?

Ogromna je čast sarađivati s njim, a ogromno bogatstvo imati ga za prijatelja. Nemalo nakon otvaranja njegove izložbe u Muzeju primenjenih umetnosti, u jednom telefonskom razgovoru pričali smo o tome kako je ponekad zaista potrebno reći Ne i dok je Bob pričao o tome kako je ponekad potrebno reći Ne, ja sam ponavljao: Da, da, da, slušajući ga. I to je bilo smešno i paradoksalno. Kao da, da, da i kao ne, ne ne.mp3 A postalo je još interesantnije kada sam odmah sutradan ujutru naleteo na bilbord na kojem se neki lik smeje i piše: Teško je reći Ne. Nazvao sam Boba, a on se javio i rekao Da.

Tvoja knjiga „Ja sam Akiko“ poslužila je i kao predložak za animirani film. Režiju potpisuje Damir Romanov, sa njim si pisao scenario, dok art direkciju vodi Sonja Paunović i Nikola Stepković. Kako ti se čini ekranizovana Akiko? Koje su tvoje impresije?

Iako je kratkometražni izrada samog animiranog filma je dugometražna. Nastaje polako. Polako ali sporo, detalj po detalj. Dopada mi se jako sve što je do sada urađeno. I ovim putem pozdravljam čitavu ekipu. (Ovde sam pomešao ćirilicu i latinicu samo kako bih u ovom nastavku napomenuo kako sam namerno pomešao ćirilicu i latinicu i tako produžio odgovor na ovo pitanje jer zaista malo toga vam u ovom trenutku mogu reći)

Koliko često te „uhvate lutke“ i da li ovih dana pišeš poeziju?

Kucnuo je policijski čas: kuc, kuc

Kao da je neko upravo zatvorio kovčeg

Toliko je napolju tiho

Tek lavež, tek vetar

Tek prašina koja nema kome da upadne u oko.

Radio si i scenario za Dečje beogradsko proleće. Kakvo je to iskustvo? Reci nam nešto o tome..

To je značajna manifestacija i okuplja veliki broj mališana u publici i kraj malih ekrana i veliki broj stvaralaca za decu. Bio je to izazov. Profesionalan, a potom i prijateljski odnos sa Leontinom, i ljudima iz Dečjeg kulturnog centra Beograd, učinio je da sve nekako ide „uz pesmu“, bukvalno. A Spavaroti je bio šarmantan voditelj i fenomenalno je ušao u ulogu koju sam mu napisao. Hrkao je u tenoru. I pio je limun kako bi ojačao svoj limunitet. Za razliku od svih učesnika, meni je to bilo prvo učešće na nekom muzičkom događaju još od kad sam u četvrtom osnovne na priredbi pevao Uskliknimo s ljubavlju.


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
aleksandar stanković depresija nije prolazna tuga laguna knjige Aleksandar Stanković: Depresija nije prolazna tuga
03.02.2026.
U društvu koje neprekidno insistira na produktivnosti i „pozitivnom stavu“, mentalna bolest i dalje se doživljava kao lični poraz, a ne kao ozbiljan javnozdravstveni i društveni problem. Depresija, je...
više
dragoljub stojković smeh nam je neophodan laguna knjige Dragoljub Stojković: Smeh nam je neophodan
03.02.2026.
Moglo bi se reći da od početka do kraja novi roman Dragoljuba Stojkovića „Optički nišan“ (u izdanju Lagune) prati apsurd, koji pokreće zbivanja i motiviše junake. Apsurdno je to što se pripovedač, zaj...
više
prikaz mange alisa u ničijoj zemlji mračna i kompleksna psihološka priča laguna knjige Prikaz mange „Alisa u Ničijoj zemlji“: Mračna i kompleksna psihološka priča
03.02.2026.
Postoje mange koje vas zabave, one koje vas šokiraju i one koje vas nateraju da se zapitate – šta biste vi uradili da ste na njihovom mestu? „Alisa u Ničijoj zemlji“ (Alice in Borderland) Hara Asa pri...
više
prikaz knjige jedni drugima potrebni vladike grigorija zbirka beseda od tvrdoša do diseldorfa laguna knjige Prikaz knjige „Jedni drugima potrebni“ vladike Grigorija: Zbirka beseda od Tvrdoša do Diseldorfa
03.02.2026.
Tvrd povez, izdanja na dva pisma – i na ćirilici i na latinici – što je praksa od kada knjige objavljuje u beogradskoj izdavačkoj kući Laguna. U njima je 30 beseda – od pristupne na rukopoloženju za v...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.