Vedrana Rudan: Ima li išta na ovome svijetu ljepše od druženja s djetetom?

Ukratko, najvažniji trenuci u životu svake žene jesu oni trenuci koji muškarcima znače malo ili ne znače ništa, napisala je Vedrana Rudan u romanu „Besplatna dostava“.



Odnedavno je ovaj roman pred našim čitaocima u izdanju Lagune, a reč je o knjizi na čijim stranicama čuvena spisateljica kroz priču o jednoj devojčici, njenim roditeljima, baki, okruženju, preispituje odrastanje dece u današnjem neoliberalnom i korporativno-kapitalističkom kontekstu. Svojim prepoznatljivim rukopisom – ukratko, beskompromisno i duhovito – ispisuje svojevrsno ogledalo današnjice.

„Besplatna dostava“ je delo koje je izmenjena, dopunjena, obnovljena verzija njenog davnašnjeg romana „Amaruši“, a u razgovoru za Blic Vedrana Rudan govori o ovoj svojoj knjizi, nama, licu i naličju savremenog trenutka koji, hteli to da vidimo ili ne, i sami stvaramo, političkom i društvenom kontekstu...

Šta Vas je motivisalo da menjate, dopunjujete svoj roman „Amaruši“? Zašto naziv „Besplatna dostava“?

„Amaruši“ je knjiga koja mi je najbliža srcu jer je inspirirana položajem nemoćnih u današnjem društvu. Doduše, napisala sam je pred deset godina, ali položaj djece u kapitalizmu se nije promijenio nabolje, naprotiv. Knjiga je posebna jer je napisana u dijaloškoj formi. Čitava je knjiga razgovor starijih sa petogodišnjom djevojčicom. To naravno nije razgovor, to su monolozi. Dijete nitko ni ne vidi ni ne čuje. Ono smeta roditeljima koji rade poput životinja da bi preživjeli, zato je besplatno dostavljaju na nekoliko adresa. Amaruši je paket, predmet, nešto. Knjiga je potpuno drugačije uređena. „Amaruši“ je u prvom izdanju izgledala poput kupusare, „Besplatna dostava“ je „Amaruši“ u punom sjaju. Hvala Laguni što su uslišili moju molbu. Ne volim knjige koje urednik ni ne pogleda.

U središtu priče je devojčica koja, poput mnoge današnje dece, trči od jedne do druge vanškolske aktivnosti (plivanje, balet, klavir...). Njena majka radi dva posla, otac intelektualac konobariše, devojčicu uglavnom ne viđaju, a čuva je baka Nina koja je uspešna, kontroverzna spisateljica. O kakvim uslovima odrastanja je danas reč i u čemu je zapravo suština njihovih života?

Djeca u današnjem kapitalizmu dijele se u dvije grupe. Jedna grupa su potpuno zapušteni i raspušteni divljaci o kojima baš nitko ne brine, roditelji najmanje. Drugu grupu čine bogataška djeca koja imaju sve što požele osim roditelja. Tu su tenis, balet, nogomet, klavir, dadilje, garderoba, mobiteli, Instagram, umjetni nokti u devetoj, motor u desetoj. Da imam moć, ja bih i jednim i drugim roditeljima oduzela djecu, smjestila ih u neku pristojnu državnu ustanovu, kad bi takvih bilo, i posvetila im svu pažnju i ljubav ovoga svijeta. Postoji i treća grupa, u nju spada jako mali broj djece koju roditelji vole, čuju i o kojima brinu. Ta djeca su naučila da se kroz život moraju probijati radom i da nije sve u najnovijem ajfonu. Jako ih je malo.



Ima li autobiografskih elemenata (sem onog dela da je nanu Ninu napustio muž)?

(Smeh) Ima. Neka ih čitateljice pronađu.

Kažete da je Amaruši uglavnom „nevidljiva“ za druge uključujući i svoje najbliže, a to, između ostalog, otvara pitanje – šta zapravo radimo sopstvenoj deci?

Svi koji imaju love vlastitu djecu, u najboljoj namjeri, nadam se, pretvaraju u razmažena, bešćutna čudovišta. Rijetko se o tome piše, ali mnoge roditelje uopće ne zanimaju vlastita djeca osim za potrebe fotografiranja, kad govorimo o „zvijezdama“ ili im služe kao nosači piva iz samoposluge, kad govorimo o većini ljudi koji danas žive u zastrašujućem siromaštvu. Djeca su i jednima i drugima teret. Ovu sam knjigu posvetila svojoj unuci Katji od koje sam posudila govor i mnoge „fore“ ali sam, pišući knjigu, suosjećala sa tisućama djece koja prolaze poput Amaruši, neviđena. Pritom to dijete prema odraslima pokazuje toliko empatije da je to dirljivo. Vidim oko sebe djecu, gledam ih kako moljakaju i traže ljubav, uzalud. Roditelji su u nekom drugom filmu.

Šta je suštinska odlika savremenog sveta, načina života? Kuda to vodi?

Presretna sam što sam stara. Žao mi je što moja unuka živi u horor okruženju. Rat, bijeda, lov na opstanak, san o velikom bogatstvu do koga se može stići klađenjem, grabljenje sreće koju nam može donijeti kokain, heroin i alkohol. Mržnja prema drugačijima, ali i prema sličnima. Bešćutnost. Kamo nas to vodi? Čovjek je od postanka bio autodestruktivna životinja, da nije, ne bi stalno ratovao. Kako danas stvari stoje, uskoro ćemo doživjeti ono o čemu sanjamo otkako nas ima. Nestat ćemo. Nažalost, Evropom hara strašan rat. Vidimo koliki umiru, bježe, uzalud traže bolje mjesto za život jer je čitav svijet užarena cesta koja vodi u pakao.

Šta je trenutno najaktuelnije u životu i spisateljskoj radionici Vedrane Rudan?

Ležanje na kauču i razgovor s unukom, mojom Amaruši koja nije Amaruši. Ja nju vidim. Ja nju slušam. Ja nju čujem. Ja nju volim. Ima li išta na ovome svijetu ljepše od druženja s djetetom?

---

Integralnu verziju intervjua možete pročitati ovde.
 
Autor: Tatjana Nježić
Izvor: Blic