Književnik i akademik
Ljubomir Simović preminuo je 16. aprila u 90. godini u Beogradu.
Ljubomir Simović je rođen 2. decembra 1935. godine u Užicu. U rodnom mestu je završio osnovnu i srednju školu, a diplomirao je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Katedri za jugoslovensku književnost i srpskohrvatski jezik.
Tokom 1968. godine pohađao je kurs italijanskog jezika i kulture, koji u Santa Margeriti Ligure organizuje Univerzitet iz Đenove.
Tokom studija bio je urednik i odgovorni urednik studentskog književnog časopisa „Vidici“. Radni vek proveo je kao urednik u kulturnoj redakciji Radio Beograda.
Simović je bio redovni član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1994. godine.
Simović je bio antologijski pesnik srpskog jezika i dobitnik najvećih nacionalnih priznanja za književni rad. Takođe, i antologijski dramski pisac čije su drame s velikim uspehom prikazivane i nagrađivane u pozorištima kod nas i inostranstvu, intelektualac od ugleda i uticaja u Srbiji, i jedan od najaktivnijih članova SANU.
Njegove drame su izvođene u mnogim pozorištima u Srbiji i inostranstvu.
Njegove kultne drame su: „Hasanaginica“ (1974), „Čudo u Šarganu“ (1975), „Putujuće pozorište Šopalović“ (1985), „Boj na Kosovu“ (1988. i 2003).
Simović je objavio više pesničkih knjiga: „Slovenske elegije“ (1958), „Veseli grobovi“ (1961), „Poslednja zemlja“ (1964), „Šlemovi“(1967), „Uoči trećih petlova“ (1972), „Subota“(1976), „Vidik na dve vode“ (1980), „Um za morem“(1982), „Deset obraćanja Bogorodici Trojeručici hilandarskoj“(1983), „Istočnice“(1983), „Gornji grad“ (1990), „Igla i konac“ (1992), „Ljuska od jajeta“ (1998), „Tačka“ (2004) i „Planeta Dunav“ (2009).
Tri poslednje knjige su, pod naslovom „Planeta Dunav“, štampane kao jedinstvena pesnička trilogija (2012). Na isti način su, u izdanju Narodne biblioteke Užica, pod naslovom „Traganje za Konderom“, štampane i knjige „Vidik na dve vode“, „Igla i konac“, „Istočnice“ i „Trojeručica“ (2020).
Pored poezije i drama, Simović je posvećeno pisao i eseje o srpskim pesnicima i dramskim piscima. Iz toga je nastala knjiga „Duplo dno“ koja je doživela više izdanja.
Eseje o likovnim umetnicima Simović je objavio u knjizi „Čitanje slikа“ (2023). Napisao je i dnevnik snova „Snevnik“ (1998) i roman „Užice sa vranama“ (1995).
Počev od knjige autopoetičkih i angažovanih eseja „Kovačnica na Čakovini“ (1990), Simović je napisao čitavu serija knjiga u kojima je raspravljao o aktuelnim književnim, kulturnim, društvenim i političkim pitanjima: „Galop na puževima“ (1994), „Novi galop na puževima“ (1999), „Guske u magli“ (2005), „Obećana zemlja“ (2007), „Titanik u akvarijumu“ (2013), „Žabe u redu pred potkivačnicom“ (2016), „Odbrana Beograda“ (2020) i „Neslana so“ (2023).
Ljubomir Simović je dobitnik brojnih književnih nagrada, među kojima su Nagrada „Isidora Sekulić“, Sterijina nagrada za drame „Hasanaginica“ (1975), „Čudo u Šarganu“ (1993) i „Putujuće pozorište Šopalović“ (1986), Disova nagrada, te Nagrada „Dositej Obradović“...
„Jezik je veliko ogledalo. Otkriva, a da mi toga nismo ni svesni, i ko smo, i šta smo. I gde smo“, govorio je Ljubomir Simović.