U zbirci priča „
O čemu ne govorimo“
Slavenka Drakulić hrabro progovara o starosti, bolesti i smrti, pitajući se zašto nas život stavlja na tolika iskušenja.
Druga zbirka priča Slavenke Drakulić „O čemu ne govorimo“ pojavljuje se nakon velikog uspeha „
Nevidljive žene“ (2020) i ponovo zaseca u živo meso. Praveći od najvećih ljudskih strahova, starosti, bolesti i smrti lajtmotiv ulančanih priča koje se mogu čitati i kao roman, pokazuje umetničku i ličnu hrabrost. Najčešće pisane u prvom licu, sve priče deluju kao da imaju autobiografski karakter ili su „pozajmljene“ iz doživljaja njoj bliskih osoba čije je sudbine videla kroz nagaravljeno staklo nemoći i nestajanja.
Poput likova koji blede sa crnobelih fotografija, tako se i životi njenih junaka bliže kraju, koji jeste neminovan, ali nije svejedno u kakvim okolnostima. Spajajući dva oprečna iskustva tretiranja starosti i bolesti (koje ne moraju ići zajedno, jer bolest ne bira – kaže u priči o dugotrajnom bolničkom lečenju sredovečne žene pored koje bdiju ostareli roditelji), onako kako izgleda na Balkanu ili u regionu kako volimo da kažemo, i u svetu Zapadne Evrope koji joj je blizak, navodi čitaoca na zaključak da razlike zapravo nema. Jer negde u nekom geografski bliskom svetu materijalnog blagostanja možda ima tople vode u bolnici, radijatori rade i roletne na prozorima ne padaju čim ih neko dodirne, ali samo suočavanje sa nemoći, potčinjenosti bolničkom osoblju i tokom bolesti svugde je isto. Uvek čovek potpuno sam stoji u predvorju smrti i čeka trenutak kada će treća Suđaja, Atropos, škljocnuti makazama i preseći tanku nit koja deli postojanje i nestanak.
A šta biva sa onima oko nas, kako i koliko su u stanju da podnesu vesti o tuđem usudu, postavljajući trapava pitanja i ne čekajući odgovore kao da je svaka bolest neka vrsta zaraze koja ih može napasti. Ismevajući privide hrabrosti da se u društvu govori o onome što svi izbegavaju, i sama autorka priznaje strah. I on neće nestati tako što ćemo ulepšano pisati o njemu, pretočiti ljudsku muku u neku prihvatljivu varijantu egzistencije koja ostavlja nadu.
Zbog toga priče Slavenke Drakulić imaju izrazitu dokumentarističku notu, poput „stakato“ dnevničkih zapisa o običnim danima u neobičnim uslovima borbe za produženje života ili dostojanstvenu smrt. Čovek sveden samo na telo u bolničkoj postelji i svoje osnovne fiziološke potrebe – da li je to život, pita se ona i odmah zaključuje da kada se svedemo samo na bol, ne ostaje ničeg plemenitog u nama. Muke nisu nikakvo iskupljenje, a još manje iskušenje koje će nas produhoviti i nikakva filozofija ne može utešti čoveka koji fizički i psihički pati.
U naraciji bez velikih digresija i unutrašnjih monologa, stilom koji na momente podseća na Ani Erno i njen roman „Godine“, dakle stilom u velikoj meri oslobođenim stilskih figura i traganja za jezičkim bravurama, gradeći atmosferu, autorka se obraća životu pitajući čemu tolika iskušenja. Nije li dovoljno kratak i neizvestan već sam po sebi i činimo li i sami da bude još komplikovaniji. Tako u priči
Zbrajanje, oduzimanje govori o dva ljubavna susreta, jednom koji se odigrao u magnovenju, iščezao u nesporazumu i pretvorio u trajnu, celoživotnu čežnju koja takođe predstavlja lagano umiranje, i drugom koji se nikada nije dogodio, a rezultirao istim osećanjem. I kada stignemo u godine koje lica iz mladosti već teško ili nikako ne prepoznaju, žalimo li više za onim što nismo ili zbog onog što smo učinili?
Ima u ovoj prozi i crnog humora, ironije i pokušaja prevladavanja najtežih situacija trivijama svakodnevice ( kada se približi otpust iz bolnice junakinji koja je preživela teški oblik korone, ona sanja o toplom tušu i šoljici jake kafe kao vrhuncu radosti).
Na kraju čitalac će se zapitati kako to ove priče mogu da ga uteše, na koji način su lekovite. Veoma jednostavno, lekovito je saznanje da nismo jedini koji se plašimo, koji zaboravljamo na sitnice od kojih se gradi lepota svakodnevice, da nismo jedini preljubnici i ljubavnici u pokušaju i promašaju, da se svi podjednako bespomoćno osećamo kao pacijenti, osiromašeni, ostavljeni i/ ili bespomoćni. Nije autorka pobedila ni sopstveni strah, ali ga je podelila sa čitaocem u nastojanju da ga ne umanjuje, ne negira, ali i ne predstavlja kao apsolutnog vladaoca naših sudbina. Negde leži hrabrost da se o neminovnom piše, o bolu razmišlja, ali život i dalje živi.
Autor: Aleksandra Đuričić
Izvor: časopis Bukmarker, br. 53