Knjiga eseja o teatrološkim temama dugogodišnjeg profesora Uporedne istorije evropske drame obiluje ne samo dragocenim podacima već i originalnim zapažanjima i duhovitim opaskama koje se tiču beogradskog pozorišnog života i karijere nekoliko istaknutih glumaca.
Uvodni deo knjige čine eseji o
Šekspirovim likovima, Falstafu i Šajloku, potom o znamenitoj drami Georga Bihnera „Vocek“, koja je postala verovatno najizvođeniji tekst na evropskim pozorišnim scenama prve polovine dvadesetog veka, uključujući i njenu opersku verziju koju je komponovao Alban Berg. O
Gogoljevom „Revizoru“, kao najizvođenijoj komediji u dugom periodu do danas, i konačno komparativni esej o uticaju „
Hamleta“ na
Čehovljevog „Galeba“, još jednog kamena međaša evropskog, ali i svetskog pozorišta koji je promenio njegov tok.
Od naših dramskih autora posebno su istaknuti beskompromisni
Borislav Pekić i
Dragoslav Mihailović, koji je podigao veliku buru krajem šezdesetih godina prošlog veka dramskom verzijom njegovog prevratničkog romana „
Kad su cvetale tikve“, predstavom koja je, pored Beketovog „Godoa“, ušla u istoriju zabrana i cenzure na beogradskim i jugoslovenskim scenama.
U tom svetlu posebno je interesantan esej „O političkim zabranama u pozorištu“ u kojem autor anticipira događaje kojima smo upravo ovih meseci svedoci. Konstatujući da zabrane i politički progoni imaju upravo suprotan efekat, rezultiraju jačim otporom i snagom umetničkog dometa, autor zaključuje da je to posebno izraženo u glumačkom svetu gde ekskomunikacija znači nemogućnost izlaska na scenu. Stariji pozorišni gledaoci još se sećaju zabrane predstave „Bal lopova“ Žana Anuja 1973. na sceni Pozorišta na Terazijama, dok je u analima najsnažnije cenzure i političkih sukoba svakako ostala drama „Golubnjača“ i velika prašina koja se digla kada je teatarski izraz rešio da artikuliše neke nepobitne istorijske istine.
Detalje iz istorije srpskog i jugoslovenskog pozorišta
profesor Janković smešta u istorijski i društveni kontekst opstajanja kulture u socijalističkom sistemu, uz konstataciju da se vrh države povremeno mešao u ta pitanja, ali na jedan perfidniji, posredni način. Iako izrazito kritički nastrojen prema komunističko-socijalističkoj cenzuri, autor ovim esejom svesno polemiše i sa današnjim vremenom i okolnostima sa kojima se bore sada već ozbiljno osiromašeni i sputani pozorišni poslenici, kao i same teatarske kuće.
Naučni i istraživački ton u uvodnim esejima kasnije poprima kritičku notu sa osvrtom na tekstove pozorišnih kritičara i rediteljske postupke. Nevelikog obima, knjiga predstavlja zlatni presek i nezaobilazni doprinos srpskoj teatrologiji koja u poslednje dve decenije tek sporadično iznedri delo vredno pažnje.
Autor: Aleksandra Đuričić, književnica i književna kritičarka
Izvor: Nedeljnik