Bivši član njujorške kriminalne porodice Gambino, čovek koji je osam godina proveo u zatvoru zbog učešća u pljačkama i otmicama,
Luis Ferante (1969), vraća se ovom knjigom u svet iz kog je potekao, ali sada kao pisac i, donekle, istoričar, a svakako kao svedok „iznutra“. U knjizi „
Borgata – Istorija američke mafije: Uspon carstva“, autor pokušava da ispriča „pravu“ istoriju mafije – bez senzacionalizma, tužilačkih i doušničkih optika i moralizatorskih tumačenja. Njegova teza je jednostavna i drska, ali tačna: vrlo je teško pisati o mafiji ako autor nije osetio hladan čelik noža, težinu pištolja u ruci ili škljocanje lisica na sopstvenim zglobovima.
Ferante otvoreno ističe da su mnoge knjige o mafiji napisane iz perspektive ljudi koji nikada nisu ukrali ni čokoladicu. Zato je njihova distanca prema predmetu pisanja prevelika. To što je lično insajder, ne znači da Ferante ne poznaje istoriju fenomena kojim se bavi. Naprotiv, on zaranja u srednjovekovnu Siciliju, u vreme njene francuske okupacije kada su začeti prvi oblici mafijaške strukture – ne kao kriminalnog sistema, već kao organizovane samoodbrane i otpora.
Nakon uvoda, koji se bavi društvenim, ekonomskim i političkim uslovima koji su uopšte omogućili rađanje mafije, Ferante prati migraciju kriminalnog mentaliteta preko Atlantika u sirotinjske četvrti Nju Orleansa, pa sve do njujorških obala. Poseban akcenat stavlja na razdoblje od tridesetih do šezdesetih godina dvadesetog veka – zlatno doba mafije u Sjedinjenim Državama sa protagonistima kao što su Laki Lučano, Majer Lenski, Vito Đenoveze i Frenk Kostelo. Knjiga je podeljena na uvod, pet celina sa ukupno trideset tri poglavlja, epilog i obiman bibliografski dodatak.
Narativ je bogat detaljima, dobro dokumentovan i višeslojan. Upoznajemo ne samo kriminalce i njihove metode, već i kontekst: korupciju političara, diskriminaciju italijanskih imigranata (koji su, prema podacima koje navodi, bili drugi po učestalosti linčovanja na Jugu SAD, odmah posle Afroamerikanaca) i činjenicu da su mafijaši ponekad štitili svoje zajednice bolje nego što su to činile zvanične institucije.
Jedna od glavnih vrednosti ove knjige jeste Feranteovo odlučno razbijanje mita. On odbacuje pojednostavljene narative koje su oblikovali tužioci, doušnici i novinari, nudeći umesto njih ono što on vidi kao realniju psihologiju mafijaških odluka: lojalnost, osvetu, diskretnost, ali i svojevrsnu racionalnost u izboru „ilegalnih“ poslova. Nisu, kaže on, svi kriminalni postupci bili nasilni; mnogi su bili logični produkt siromaštva, diskriminacije i institucionalne nepravde. S druge strane, Al Kapone se u knjizi spominje samo uzgredno, jer, kako autor podvlači, nije imao toliku ulogu koliko mu se u popularnoj kulturi često pripisuje. Da je Ferante svojom knjigom demi(s)tifikovao i samo „
Skarsfejsovu“ figuru, ona bi bila vredna čitanja.
Osim same mafije, „Borgata“ se bavi i širim pitanjima: uslovima siromaštva koji podstiču kriminal, sistemskom diskriminacijom Italijana u SAD, stvaranjem etničkih geta i ulogom mafije u izgradnji identiteta dijaspore. Takođe, Ferante ističe da je mafija, uprkos zločinima, bila i izvor socijalne solidarnosti: štitila je komšije, pomagala udovicama, finansirala lokalne crkve i škole.
Za ljubitelje istinite kriminalistike, proučavaoce istorije Sjedinjenih Država, kulturološke istraživače i sve one koji žele da razumeju kako i zašto je mafija nastala, opstala i postala deo kolektivne američke mitologije, „Borgata“ je nezaobilazno štivo. Pošto autor piše spretno – koristeći ironiju i humor da olakša težinu pojedinih priča – pripovedački talentovano i živopisno, knjiga može da računa na (naj)širi čitalački sloj.
Autor: Domagoj Petrović