Pronaći dobar i kvalitetan istorijski roman, koji pritom ne nudi samo interesantnu priču, veliki je izazov.
Trejsi Ševalije je jedna od onih spisateljica koje se zaista potrude da istraže istorijski kontekst romana o kom pišu. Likovi u njenim knjigama su mahom istorijske osobe koje su zaista postojale, a o kojima ne znamo mnogo. Pisala je o poznatom romantičaru Vilijamu Blejku, zatim o Meri Ening, jednoj od najbitnijih figura u svetu potrage za fosilima, pa o čoveku koji je popularizovao drvo jabuke u Americi, Džoniju Eplsidu. Ali glavna asocijacija na ime Trejsi Ševalije je priča o holandskom umetniku Johanesu Vermeru, koji je živeo i radio u 17. veku u Delftu u Holandiji, i njegovom umetničkom delu
Devojka sa bisernom minđušom, po kome roman nosi ime.
Kako bi se pristupilo ovom romanu na najbolji mogući način, potrebno je znati kako Trejsi gradi svoje romane i šta je izdvaja od drugih pisaca istorijske fikcije.
Historiografska metafikcija je varijanta postmodernog romana i donekle podžanr istorijskog žanra, odnosno stil kojim se mnogi umetnici služe kako bi na poseban način dočarali određenu priču, u cilju da pokažu sve načine na koje poimamo istoriju kao takvu. Koristeći istorijske činjenice i neke manje poznate epizode ili manje poznate ljude iz istorije, autorka priča priču kako je do određenog cilja moglo doći. Sličan način pisanja i korišćenja istorijskih činjenica u fikciji imaju i
Margaret Atvud u romanu „
Alijas Grejs“, ili
Hana Kent u romanu „
Pogrebni običaji“.
Dakle, u slučaju „
Devojke sa bisernom minđušom“ Trejsi koristi istoriju ne samo Holandije i gradića Delfta gde je smestila svoju priču već govori i o ljudima koji su zaista postojali, kao što je to slučaj sa slikarom Johanesom Vermerom, njegovom suprugom Katarinom i svekrvom Marijom Tins. Iako njihova imena stoje zapisana u istoriji, njihova karakterizacija u romanu je čista fikcija. U centru ovog romana je stvaranje umetničkog dela, ali bitno je znati da ovo nije prava priča o tome kako je do stvaranja
Devojke sa bisernom minđušom došlo, već samo Trejsina ideja o tome kako je do nje
moglo doći. U knjizi se pominju i mnoga druga Vermerova slavna dela. U nekoliko scena Trejsi Ševalije smišlja priče u priči, dakle, ukratko nam objašnjava kako je moglo da dođe i do izrade nekih drugih njegovih slika.
Pogled na Delft, jedna od njegovih najpoznatijih slika iz 1660. godine, opisana je u romanu, kao i slika
Mlekarica, koja je u knjizi vezana za lik Taneke, Vermerove kućne pomoćnice, koja je ovde plod autorkine mašte.