Pomerajući granice onoga što „prihvatljiva“ književnost može biti, „
Lolita“ je uistinu umetničko delo.
Godinama sam slušao o ovoj knjizi, o njenom sadržaju koji zvuči uznemirujuće, a možda i pomalo fascinantno. Jer u njenom središtu nalazi se jedna od najmračnijih tema ljudskog postojanja – pedofilija. Složićemo se – odvratno. Ali Nabokov ovu temu koristi kako bi ispričao priču o jednom izgubljenom i duboko usamljenom čoveku.
Hambert je čovek koji izaziva sažaljenje – jer takav čovek, u suštini, postoji. Dete zarobljeno u telu odraslog muškarca, nesposobno da prevaziđe ono što smatra najlepšim sećanjem. Hambertova opsesija mladošću poprima oblik pedofilije: postaje privučen idealom nevinosti, prema čemu razvija i snažna seksualna osećanja. Hambert zna da je monstrum, ali ga to jednostavno ne zanima. Za njega su njegova osećanja savršeno opravdana, čak prirodna. Njegova percepcija sveta duboko je iskrivljena; stoga, i mi čitaoci posmatramo svet kroz oči krajnje nepouzdanog pripovedača. Možda „nepouzdan“ nije adekvatna reč, jer iako Hambert
iskreno izveštava o svemu što vidi, njegova tumačenja tih iskustava jednostavno su pogrešna.
Kao predmet psihološke analize, Hambert je izuzetno zanimljiv lik. On je hodajuća kontradikcija. U jednom trenutku neverovatno arogantan, u drugom plašljiv i slab; pasivan, a ipak manipulativan; iz života ne crpi ništa osim telesnog zadovoljstva – to je jedino što ga pokreće. Njegova interesovanja su uska, analitičan je i pamti najsitnije detalje. Ume da bude šarmantan, a ponekad i potpuno društveno neprilagođen. Opsesivan je prema svemu, naročito poslu, i, naravno, „svojoj“ Loliti. Da ironija bude veća, u jednom trenutku pokazuje odlično poznavanje Frojda, dok u drugom potpuno ignoriše njegove psihoseksualne faze razvoja. Dakle, ko je zapravo Hambert?
Hambert je izgubljen – izgubljen u životu i u sebi samom. U svom očajanju traži bilo kakav tračak svetlosti. Nažalost, taj njegov vapaj usmeriće ga ka detetu. On se „zaljubljuje“ u Lolitu, u sopstvenu predstavu o njoj. Ali, naravno, to nije prava ljubav – Lolita je za njega samo predmet požude, ne i osoba od krvi i mesa. Iz svega toga sledi priča o čoveku koji je uverio sebe da su njegova dela u potpunosti opravdana. Kada u naručje uzme dvanaestogodišnje dete, njemu je to sasvim u redu jer „ona pristaje“. Zanemaruje činjenicu da je sam stvorio okolnosti u kojima je devojčica prisiljena da mu uzvrati. Ona je ranjiva, usamljena, bez ikoga kome bi se obratila – a on je spreman dočekuje.
Nabokov opisuje neke zaista uznemirujuće scene, ali to čini sa takvom elokvencijom da se graniči s genijalnošću. Zvuči čudno, imajući u vidu temu koju roman obrađuje. Sadržaj je gnusan, kao i sam Hambert – ali fikciju moramo posmatrati dublje od toga. Svet vidimo kroz Hambertove oči; sve što znamo, znamo onako kako on vidi i oseća. Nabokov koristi slobodan, indirektan stil kako bi ispričao najjezivije delove; sadržaj je grozan, ali jezik prelep. Upravo je takvo Hambertovo iskustvo.
Koliko god ova knjiga bila uznemirujuća, zauzima veoma važno mesto u književnosti. Nabokov istražuje um seksualnog predatora, i mislim da kao čitaoci možemo mnogo naučiti iz toga – možemo razumeti kako se njegova psiha oblikuje, kako misli i kako oseća. Razumevanje takvog čoveka prvi je korak ka tome da ga prepoznamo i u stvarnom svetu zaustavimo slične obrasce ponašanja.
Autor: Šon Bars
Izvor: Goodreads
Prevod: Laguna