Šta je bilo presudno za nastanak ovog romana, koji dolazi gotovo četiri godine nakon prethodnog, Un’amicizia?
Osetila sam snažnu potrebu da se suočim sa zlom. Dugo sam se pripremala za pisanje ovog romana, čitajući temeljno i promišljeno. Posebno su me inspirisali „
Zločin i kazna“ i „Verenici“. U prvom delu čitalac razvija empatiju prema glavnom junaku, dok u drugom prema liku Fra Kristofora – čoveku koji, uprkos suočavanju sa zlom, uvek prašta. Nisam želela da pišem hroniku surove stvarnosti, već književno delo koje čitaoce podstiče na razumevanje i događaja i likova. Emilija se sa 15 godina suočava sa zlom. Pitala sam se – kako neko tako mlad može da odrasta sa tolikim osećajem krivice? To me je najviše zaokupljalo.
Lik Emilijinog oca Rikarda ostavlja snažan utisak. Možete li ga bliže predstaviti?
Žene ređe posežu za nasiljem. Najnovija istraživanja moždane kore pokazuju da su, u odnosu na muškarce, žene sposobnije da se nose s patnjom, besom i frustracijama. To možda objašnjava zašto svega 4,2% zatvorske populacije u Italiji čine žene. Želela sam da razbijem stereotipe i da Emiliju učinim bližom sebi. Njen otac Rikardo održava je u životu i ne dozvoljava joj da se preda. Deli njen teret zato što je ona njegova ćerka. Ne opravdava njene postupke, ali ih razume i uz nju je – zato što je otac. U romanu postavljam brojna pitanja, ali ne nudim gotove odgovore. Priznajem, lakše mi je bilo pisati o ovoj devojci nego o brutalnoj stvarnosti, jer istiniti događaji često parališu.
Uvek ste u svojim romanima pažljivi u izboru reči.
Apsolutno. Veoma pazim na reči koje koristim. Na primer, svoje likove ne nazivam
osuđenicima, već
učenicima, jer im tako dajem novu perspektivu. Jezik ima moć da povredi. Za potrebe ovog romana posetila sam muško odeljenje zatvora za maloletnike u Bolonji. Smatram da bi svako trebalo da to doživi i posveti deo svog vremena drugima. Sa tim mladićima sam podelila svoju ljubav prema knjigama i rečima. Jezik može postati kavez – moramo naučiti nove reči koje oslobađaju. Mladići koje sam upoznala, svaki sa svojom životnom pričom, postali su moji učenici. Rekla sam im da njihova sudbina nije zapečaćena. Kada sam im pročitala pesmu „Novembar“ Đovanija Paskolija, prosto su se ozarili. Čitanje i kultura imaju moć da spasu. Trebalo bi ulagati u škole i lokalne zajednice koje decu vode u bioskope, pozorišta, biblioteke. Treba ih naučiti da će ih uvek neko razumeti i pružiti im podršku.
Ko je zapravo Emilija, glavna junakinja romana?
Ona u sebi nosi duboku tajnu i fizički je veoma privlačna. Svi likovi ovog romana su me poveli na jedno nezaboravno putovanje. Sasaja, mesto u kojem se radnja odvija, zaista postoji, i gotovo je napušteno. Emilija tamo odlazi u potrazi za razrešenjem, ali tamo sreće Bruna, koji je ne osuđuje – zato on postaje narator priče. Želela sam da se čitaoci s njim poistovete, da kroz njegove oči vide Emiliju. Prava književnost treba da uzdrma, da potrese čitaoca do srži, čak i kada stvarnost nije najsvetlija. Živi smo – i to moramo da cenimo.
Zašto ste se odlučili da priču ispričate iz Brunove perspektive?
To je bila instinktivna odluka. Nisam u potpunosti mogla da se poistovetim s Emilijom, pa sam priču ispričala iz ugla onoga ko se u nju zaljubljuje. Bilo mi je zanimljivo da pišem iz muške perspektive jer je Bruno pun razumevanja, saosećanja i želje da pomogne. On i Rikardo, Emilijin otac, svetli su primeri dobrote.
Roman „Crno srce“ ostavlja utisak Vašeg najzrelijeg dela do sada. Deluje i kao da ste sada manje strogi prema svojim likovima, koji su adolescenti.
Istina je – manje sam stroga. Možda me je majčinstvo promenilo. Preživeli smo pandemiju, a potom su izbili ratovi, i mnogo je mržnje prisutno na društvenim mrežama. Žudela sam za utočištem – u dobru. Iako nas nagoni vuku ka grubosti, verujem da altruizam pobeđuje. I dalje verujem u dobrotu. Zahvaljujući deci i ličnom sazrevanju, bes i nerealna očekivanja od drugih postaju manje važni. Susret sa mladićima u zatvoru bio je lekovit – naučili su me koliko je važan unutrašnji mir.
Šta daje snagu Emilijinom ocu Rikardu?
Teško je reći. On poseduje unutrašnju snagu i prihvata tuđi teret, teret svoje ćerke. Podstiče je da uči, da ponovo uzme život u svoje ruke. Verujem da niko ne može da odraste na zdrav način bez prisustva odrasle osobe koja je s ljubavlju i posvećenošću vodi u sutra. Rikardo želi da prebrodi zlo kako bi stigao do dobra.
Postoji li paralela između Emilije i Sasaje, budući da vreme nemilosrdno teče?
Potrebno je utišati buku, uticaje spolja i prekinuti veze s prošlošću – kao što je to učinila Elsa Morante. U Sasaji, koja je „poput materice od kamena“, moji likovi mogu da iznova pronađu sebe.
Šta za Vas znači prijateljstvo?
Prijateljstvo je oslonac. U zatvoru, iskreno prijateljstvo je tračak svetlosti. Marta jedina zaista razume Emiliju. Iako Emilija potiče iz imućne porodice, ove dve devojke postaju nerazdvojne. Marta je ohrabruje da uči, gura je napred.
Kakav je Vaš stav o zatvorima i vaspitačima koji tamo rade?
Verujem u bolju budućnost tih mladih ljudi. Videla sam strast i posvećenost koju vaspitači ulažu u svoj rad. Jer ti mladi ljudi zaslužuju da budu prihvaćeni. Obrazovanje je ključ – ono spasava. Mladalački nemir treba ublažiti kulturom, uz podršku stručnih i motivisanih vaspitača koji će buduće generacije učiti o slobodi.
Autor: Marija Batalja
Izvor: mydreams.it
Prevod: Kristijan Vekonj