Promocija romana „
Pamtim sve“
Milene Sekulić Odalović održana je u utorak 1. jula u kafeteriji Bukmarker knjižare Delfi SKC.
O knjizi su, pored autorke, govorile književna kritičarka Olivera Nićiforović, književnica Gordana Vučinić Opalić i urednica Dubravka Dragović Šehović.
„Pamtim sve“ je priča o strasti, ljubavi i osveti jedne žene, istini koja boli, ali otvara oči.
Misteriozna Viktorija Ešli postaje družbenica razmaženoj i nadmenoj ćerki industrijalca Alastera Medisona. Njen zadatak je da bogatu naslednicu poduči damskom ponašanju i pripremi je za ulogu buduće supruge i majke. Ali iza bledog Viktorijinog lica i njene staromodne crne kapice krije se plan koji će savršeni život Medisonovih uzdrmati iz temelja…
Milena Sekulić Odalović je svoju priču smestila u Englesku na početak 20. veka, a urednica Dubravka Dragović Šehović kazala je da je pred čitaocima jedna interesantna knjiga sa uzbudljivom glavnom junakinjom.
„Autorka u svim svojim delima ima zanimljive žene koje svaki put dolaze iz različitih miljea, ali ih povezuje to što nam na svom putu probude različita jaka osećanja. Prvo nam se dopadnu, privuku nas svojom misterioznom pričom, nije nam uvek jasno koje su motivacije, a onda nam se stvari otkrivaju na fenomenalan način! Ono što mi se u romanu ’Pamtim sve’ izuzetno dopalo je to što je Milena, pored ljubavne priče, utkala i sudbinu mlade devojke koja je preživela nešto strašno, priču o oslobođenju žena, o jednom pokretu koji se borio za njihovo pravo glasa… Knjiga je veoma filmična i vi zaista sve to možete da osetite, taj smrad ulica, tugu u siromaštvu, naspram sjaja bogatstva – nemaštinu, bedu…“, ocenila je urednica i dodala:
„Danas mnoge stvari uzimamo zdravo za gotovo i zaboravljamo, ali to nije dobro jer su te žene mnogo toga žrtvovale da bi osvojile ono što mi imamo danas. Tema ženskih prava provejava kroz celu knjigu vrlo nenametljivo, ali je vrlo važna!“
Književna kritičarka Olivera Nićiforović govorila je takođe o uniji žena, istakavši podatak da je u to vreme postojao zakon o restituciji bračnih prava:
„U tom periodu, kada bi žena zbog nasilnog muža pobegla iz porodice tražeći pomoć, on bi mogao da se obrati sudiji i žena bi po zakonu morala da se vrati kući. Žena je bila svojina u tim godinama u Londonu! Zato je vrlo interesantan put Viktorije Ešli koju na početku romana upoznajemo kao antiheroinu, antijunakinju, ali će se do kraja pokazati da li je ta njena želja za osvetom bila opravdana ili ne.“
Milena piše knjige koje nedostaju savremenom dobu, po uzoru na Džejn Ostin, sestre Bronte, ocenila je književna kritičarka, podsetivši da u današnje vreme nemamo u Srbiji autorku koja piše o viktorijanskom periodu, a Milena to „radi vrlo stručno“.
Književnica Gordana Vučinić Opalić je priznala da je, čitajući roman, često imala potrebu autorki da piše, da joj tokom čitanja saopšti svoje utiske i osećanja, ali se obuzdala do kraja i napisala:
„Bilo je trenutaka kada sam duboko saosećala sa Viktorijom Ešli, na duboko ženskom nivou, zatim me je užasno nervirala time što se postavila u poziciju osvetnice, a imala sam utisak da je meta njene osvete pogrešna osoba. Mislim da bi trebalo da ono što nas ljuti saopštimo onima koji su izvor naše ljutnje, a nikako nedužnim ljudima. Zatim sam imala potrebu da je počupam koliko me je nervirala“, iskrena je bila književnica i uz osmeh dodala:
„Zaista, ovo je roman koji će vas sprovesti kroz različite emocije, nekad ćete je razumeti, nekada ćete biti ljuti na nju, nekada saosećati, ali ono što junakinju posebno ističe je taj momenat što, uprkos svim povredama na duši koje nosi, uspeva da obuzda bes, tugu, nesreću i na kraju uradi pravu stvar!“
Sagovornice su ocenile da je autorkin jezik prirodan i lak i uvodi nas u čitav ambijent kroz boje, mirise, junake i junakinje…
„Bivate uvučeni u priču, a sve to je ispraćeno dijalozima koji su prirodni i teku. Tu nema suvišne i pogrešne reči. Kod Milene sve lako klizi, svaka reč je odmerena i uživanje je čitati ih. Nisam ljubitelj ljubavnih romana, ali njene knjige su drugačije jer uvek imaju vrlo izazovnu temu. Priča vas nagna da razmišljate o velikim društvenim problemima vremena o kojem piše. Razumevajući te probleme, koji su ne samo u prošlosti nego i danas, uviđate da se u pojedinim sredinama situacija žena nije mnogo promenila“, kazala je Vučinić Opalić.
Milena Sekulić Odalović je istakla da njena junakinja nije samo žrtva svoje prošlosti, a da taj njen osvetnički pohod nije samo rezultat onoga što je doživela u ljubavi, već se osećaj izneverenosti proteže kroz ceo roman.
„Mislim da je zapravo to što se njoj dešava rezultat društvene podeljenosti. Ovaj roman nije ljubavna priča, on ima tu temu, strast, ali je više socijalna priča, priča o podeljenosti u društvu, nerazumevanju među svetovima… Nešto slično onome što se nama dešava. Podeljenost zapravo rađa nerazumevanje iz kojeg se rađa sukob. Ovo dakle nije samo storija o izneverenim očekivanjima jedne žene, ovo je konglomerat raznih socijalnih tema, siromaštva, sudbini žene koja je žrtvovala sve kako bi se školovala, a onda nije mogla da nađe posao koji je želela i zaslužila, samo zato što je žena. Puno toga još uvek ima u našem društvu, ovo nije samo priča o edvardijanskoj Engleskoj, industrijalizaciji, ovo je priča o mnogo toga što mi i danas proživljavamo“, poručila je autorka i dodala:
„Ovaj roman sam doživela kao potrebu da dignem svoj glas za emancipaciju žena jer još uvek živimo u društvu u kojem se ženskom detetu govori: budi umiljata, dobro ćeš proći u životu. To je velika greška. Ženskom detetu treba ohrabrenje, da završi školu, da bude svoj čovek, ne kroz umiljatost, nego kroz svoj trud i želju!“
Opisujući svoju junakinju, autorka je navela da je Viktorija žena koja ruši sve pred sobom i koja je došla u radnju ovog romana s tom namerom, ali isto tako, ona usput otkriva svoju nežnu i meku stranu koja će vas potpuno zadiviti.
„Ono što je meni kao piscu bilo važno je ta metamorfoza, trenutak kada ona od jedne neugledne žene koja se skriva pod crnom kapicom, odjednom skida svoju masku i pokaže svu svoju lepotu. Taj trenutak kada ona zavodi bogatog industrijalca, kada od njega napravi jedno sićušno biće koje ne zna šta će sa sobom, i mene je iznenadio jer je došao mimo onoga što sam u početku zamislila“, priznala je Milena Sekulić Odalović.
Namera joj je bila, istakla je, da napiše roman u kojem nijedan lik neće biti samo crn ili beo.
„Svi likovi nose i svetlost i tamu. Kruna značenja ovog romana je upravo to da niko nije potpuno dobar, niti potpuno zao čovek. Ne postoji čovek koji na kraju neće pokleknuti pred dobrim, inače će stradati ili izgubiti smisao života. Taj smisao, neko nakon dugog lutanja ipak nađe, ali nažalost, neko nikada. I gubi sve. Sve žene mojih priča su izuzetno tajanstvene i donose nešto iz prošlosti. One nose teret i žude da ga se oslobode. Ono što je zajedničko svim mojim romanima su upravo te žene koje se oslobađaju okova koji nisu samo okovi sredine u kojoj žive, one se ne oslobađaju sredine i roditelja, one se oslobađaju tereta koji nose u sebi“, zaključila je.