
U vremenu u kom Srbija uspeva nakratko da zaustavi otomanski plan da prodru što severnije u Evropu, da pokore i potčine hrišćane, u tom vremenu na ostrvu Lezbosu jedna lepa Jelena iščekuje vesti o tim događajima. U Srbiji jedan naočit Stefan od dečaka rano postaje muškarac.
Jelena, vladarka pčelama, medu, maslinama, klasju ovsa, devojka čija rođaka je žena prvog cara, ona koja je okružena velikanima, ali i ona koja veruje u stare bogove, postaje supruga srpskog vladara Stefana. Stefana, onog koji je odmah do cara po svojoj jačini i snazi. Onog koji je i sam car svojim vrlinama istupajući i na svom tlu braneći i Konstantinopolj i Ugarsku od Bajazita!
Bajazita je teško prevariti, ima oči na sve strane, pogled mu seva i seče sve pred sobom...
Lezbos, Konstantinopolj... Crni oblaci nad Evropom. Ono što je uradio Stefanov otac Lazar samo je na neko vreme razvedrilo svet. Novi oblaci su sada još zloslutniji. Oni su se nadvili nad Stefanom!
Na Kosovu se iznedrio, iz Angore se uzdigao. Poseban! Njega su silno poželeli za supruga lepoj Jeleni...
Taj čovek je bio istina, surova, oštra, ne ona koja se seiri, već istinska istina, skoro vertikalna, skoro božanska.
I tako počinje priča o Jeleni Gatiluzio u romanu „
Zmajeva žena“
Ane Atanasković. Roman koji je istorijska fikcija o jedinoj srednjovekovnoj vladarki o kojoj istorija ćuti. Roman kao domaštana biografija. Ali kad malo zagrebete po ljusci neke alegorije i metafore, možete videti i više i dublje.
Za Jelenu ne znamo ni da li je stupila na tlo Raške ili je bila mlada za konzumaciju braka, ili je umrla u Srbiji... Neće vam Ana otkriti novine iz istorije i nije ovo čas. Ovo je podsticaj da razumemo, vidimo i volimo! Ovo je roman o onoj koje nema, koja može biti i tad i sad. Ona kakva treba da bude... Ona koja nije ostavila za sobom nekog, nema joj traga... I šta mislite, da li boli?
Boli svako čekanje, svako nadanje. A Jelena je čekala i kao devojka na Lezbosu, sve dok joj Ana nije darovala strpljenje i zrelost. Tada nastavlja čekanje u Beogradu. Tako mora, takav je duhovni put jednog bića. A ovo i jeste knjiga o duhovnosti.
Da nije Ane, mi ne bismo možda ni znali za Jelenu Gatiluzio, a da nije ove knjige, mi ne bismo uživali u jednoj ljubavnoj priči. Ne nadmenoj, već strogoj. Ana kaže da je nadmenost osobina nesigurnih. I u pravu je. Kroz osobine ovih likova dala nam je poruku koja vodi do vrline. Ovo je priča i o uzdržavanju od strasti! Ovo je jedna prava ljubavna priča!
Jelenu je Ana iznedrila iz praha da bi nam dala Stefana. A Stefana nam daje da bismo se vratili putu vrline.
„Ne znam šta je spasenje u borbi, da li ostati živ ili poginuti? Moj otac je poginuo.“
„Ti si spasao svoj narod spasavajući sebe. Sada te imaju da ih vodiš u boljitke.“
„Ne znam šta znači spasti svoj narod. Moj otac je spasao dušu naroda. Jesam li i ja?“
Ovo je danas više nego aktuelno pitanje. Spoj ovozemaljskih ugodnosti koje su nam suviše mile i duhovnih koje su jedine spas!
Motiv krivice je do vrhunca opisan, posebno samokritičnosti koja je danas sve ređa i ređa. Ono što nas ne ubije to nas ojača, jer Bog ima uvek plan za nas. I onda kad nam nešto ne da. A Jeleni nije dato da ima decu. Njen smisao se ostvario na drugačiji način. Sigurna sam. Sada još više, jer mi je Ana rekla da jeste. Verujem joj.
Uživala sam u ovoj prelepoj knjizi, koja je spoj svega što Ana voli. Spoj Kruševca i Beograda, Srbije i Mediterana, nje i njenih tereta, koje nijednog momenta nije skinula sa svojih pleća već iz utrobe tereta pustila da se rađaju velika dela. Ana je Jelena i Jelena je Ana, a istorija je alegorija onoga što danas živimo.
Bog nas neumorno vodi putevima kojima smo već išli, samo mi to često ne uviđamo.
I da dodam za kraj, ovo je vrhunac dosadašnjeg Aninog pisanja. Sav svoj rad iskristalisan je sad u ovom romanu. Olivera Lazarević je Jeleni rekla: „Pusti ga! Njegovo duhovno seme se mora rasuti po celoj zemlji.“ A ja bih čitaocima poručila da je ovo duhovno seme nasušno potrebno rasuti po našim kućama i bibliotekama. Ako samo naučimo da je oproštaj isto što i „Slovo ljubve“, dovoljno je! Verujem da ćemo i više, jer ovde svaka rečenica ima pouku!
Autor: Jelena Pavić Martinović
Izvor:
Delfi Kutak