Virdžinijin junak Orlando živi vekovima, od doba kraljice Elizabete i šesnaestog veka preko viktorijanske Engleske do modernih dana, 1928. godine kada je roman štampan. Na kraju, Orlando postaje ljupka Orlandica, zaljubljena ženica koja rađa dete. S početka on – Orlando dokazuje svoju muževnost tako što je nekom Mavru odsekao glavu, koja se na početku romana ljulja sa krovne grede. Pre nego što se pokaže u odeći omiljenog paža pred pomalo svenulom kraljicom Elizabetom, on navlači grimizne pumperice, čipkanu kragnu i kaput od tafta. Zlatno i purpurno je modna kombinacija elizabetinske epohe. Na risovima mu drhture ogromne dalije, što čekaju niski start i brzometni trk. U stvari, to su velike mašne koje mu propelerskom brzinom omogućavaju da u takvim cipelama preleti hodnike sa mnoštvom soba i stepeništa kako bi stigao do kraljičine odaje. Zamišljajte i dalje kako ovim mladim hrtovima od dvorskih pitomaca kraljica na jedru butinu navlači Orden zlatne podvezice.
Inače, Orlando se vešto i brzo „presvlači“. U Konstantinopolju postaje službenik kralja Džejmsa, ambasador sa vazda upaljenom cigaretom i umotan u turski kaftan. Zatim se priključuje ciganskom taboru i vraća u Englesku. U nomadskom seljakanju, Orlando postaje žena sa garderobom mlade Engleskinje otmenog roda, koja se baškari na palubi broda
Zaljubljena ledi. Čudno ali istinito da do tada nije ozbiljno razmišljala o svom polu, dokonajući kako turske šalvare, koje je do tada nosila, nisu u tom pravcu usmerile njenu pažnju. Tek kad je osetila kako joj se suknja mota oko nogu i kada joj je kapetan ponudio udobnosti koje se nude Damama, shvatila je sve kazne i prednosti svog novog položaja.
Možda je glavnu ulogu u prihvatanju Orlandine ženskosti odigrao kapetan koji joj je laskavo ponudio zaštitu pripadnika ratne mornarice, obraćajući pažnju na šušketavost cvetne padovanske svile oko njenih listova. Skoro da je pala u iskušenje da se iz zadovoljstva baci s palube pa da je kapetan spasava. Primećuje kako su te jadne krpice u stanju da kod muškarca probude interesovanje i strast. Sve ono što jesmo stvara se (postoji) u ogledalu preko puta, u očima onog drugog. Kapetan je nastavio da cinculira i da se udvara seckajući joj komadiće slanine i prinoseći ih napućenim usnama, što u Orlandi izazva drhtaje zadovoljstva slične onim nekadašnjim pri susretu sa princezom Sašom. Nova ženska odeća oblikuje i novo ponašanje. Kao muški Orlando, progonio je. Kao žena Orlanda, učila je da beži. Koje je uzbuđenje jače? Muškarčevo ili ženino?
Pored nedaća sa suknjom, Orlandu počinju da more misli oko oblačenja. „Samo friziranje“, mislila je, „oduzeće mi sat vremena ujutru, ogledanje još jedan sat, zatim podvezivanje, puderisanje, presvlačenje iz čipke u svilu, i tako se protraće godine...“ Kada je na brodu zabacila nogu i pokazala nedozvoljene oblasti sopstvenog lista, mornar koji ju je kibicovao, umalo ne pade s jarbola te ona zaključi da, iako su njene noge njen najznačajniji ukras, mora da ih, gle jada, sakriva. U kakav je to gadan škripac došlo razmišljanje o lepoti i čednosti kad ono što je na ženi najlepše treba da bude pokriveno kako porodica mornara ne bi ostala bez svog hranioca?!
Virdžinija Vulf uočava kako promena odeće utiče na naše ponašanje. Kada je kapetan Bartolus video Orlandinu suknju, odmah je razapeo nadstrešnicu, nutkao ju je još jednim zalogajčićem i pozvao je da mu se pridruži u zapovedničkom čamcu. Silni komplimenti svakako ne bi bili učinjeni, mudruje feministički nastrojena Vulf, da su, umesto lepršave suknje, uz žensku nogu prijanjale tesne pumperice. Ili bi možda one još više naglasile divnu liniju njenih nogu i ljupke pozadine? Na to pitanje će kasnije odgovoriti Žorž Sand, umetnica koja je dokazala da njenu ženstvenost nimalo ne ugrožavaju pantalone izvađene iz muškog ormana.
Autor:
Ljubica Arsić
Izvor: Dnevnik