Otišavši psihijatru, glumac Filip Antonijević kreće da čisti svoj život. Odnose sa ocem, majkom i partnerkama preispituje pomno i detaljno, pred sagovornikom bez lica i identiteta. Štaviše, u dinamičnom i haotičnom sledu euforičnog i eksplozivnog dijaloga, granica između analitičara i analizanda postaje porozna i mutna, topi se – ali ne nestaje.
Terapija se pretvara u suočenje glumca sa sopstvenom senkom: sa prošlošću i sadašnjošću, konfliktima porodičnim i profesionalnim, sa disfunkcionalnostima koje su danak istoriji i trenutku, poslu i hedonizmu.
Slično kao u „Baltimoru“ Jelene Lengold, ispovest je neophodan činilac terapije, a terapija scenski okvir za ispovest. Traume, strahovi i tajne izviru iz razgovora u kom je terapeut i iscelitelj, i oličenje svih neprijatelja svog sagovornika umetnika. Psihoterapija je niz podstaknutih reakcija i asocijacija, sažetak i imitacija života – ona je surova negovateljica umetnosti.
Filip Antonijević preispituje svoj život trojako: na pozorišnoj sceni, u svetu psihoterapije, u duševnoj bolnici. U pozorištu glumi Hamleta; pacijentima psihijatrijske klinike oprezno i nežno nudi da se poigraju „
Hamletom“; na seansama sa terapeutom raščlanjuje hamletovštinu u sebi.
Nije prvi put da je u književnosti ludnica predstavljena kao izazov normalnosti, kao dokaz da društveni sistem i vanvremena logika šuruju čak i u neredu apsurda i apsurdu nereda. Citirajući reči Ota Ranka da „neurozu treba posmatrati kao slučaj neuspele odbrane“, analitičar pokušava da učenog i maštovitog pacijenta provede kroz devet krugova spoznaje. Hamlet je ključan: „Napisan pre više od četiristo godina, on je spona između ovih vremena i nečega što je nastalo još mnogo ranije, u petom veku pre nove ere i zove se ’Kralj Edip’.(...) Hamlet se, baš kao i Sofoklov junak, bavi suštinom stvari, onim od čega su sazdani naša svest i naše nesvesno.“
Hamlet je, po rečima T. S. Eliota,
Mona Liza književnosti. Nebrojena tumačenja
Šekspirovog dela posledica su tvrdoglavog odbijanja teksta da se uklopi u logiku nas čitalaca. Tragedija danskog kraljevića je arhetipska priča o postavljenom zadatku koji je ujedno i iskušenje: tekst sebe podriva onako kako glavni junak podriva svoju misiju. Psihoanalitičko čitanje „Hamleta“, koje je ponudio prvi engleski psihoanalitičar Ernest Džouns u esejima i studijama objavljivanim između 1910. i 1949, predodredilo je mnoga docnija tumačenja. Proći će vremena dok se ne iskristališe tema ambicije kao jednog oblika ludila, i ludila kao neke vrste „kulturne paranoje“ – kao kobne posledice političke ambicije.
Šekspir je pokazao da ume da bude idealista i realista; romantik i cinik; asketa i hedonist; filozof i običan čovek; svetac i grešnik; ozareni optimista i žrtva veltšmerca. Tako ga bar polovinom 20. veka opisuje Erik Partridž. Sve rečeno važi i za lik Hamleta – i za ličnost glumca. Protivrečnosti
koje kidaju i leče uveriće nas da život ne mora biti „rđa i tmina“, kako peva Arsen Dedić dok čisti svoj život.
Filip Antonijević čisti svoj život ne zato da bi odbacio ono što je izlišno, već zato da bi sačuvao ono što na prvi pogled deluje bezvredno. Kao i književni tekst, i život se čita više puta, sa naknadnim razumevanjem.
Autor: Vladislava Gordić Petković
Izvor:
Nova