Delo „
Krhotine“ fokusira se na moralnu trulež Los Anđelesa osamdesetih uz elemente autofikcije i trilera. Novo delo
Breta Istona Elisa (u izdanju Lagune) je samomitologizujući triler za elitu gladnu nostalgije.
Malo je savremenih pisaca koji izazivaju toliko podela kao Bret Iston Elis. Još od svog debitantskog romana „
Manje od nule“ iz 1985 Elis je izgradio karijeru na provokaciji, držeći ogledalo pred najmračnijim aspektima američke kulture. Bilo kroz nihilizam svojih likova, beskompromisne kritike savremenih osetljivosti ili svoju ulogu ostarelog
enfant terriblea u eri društvenih mreža, Elis ostaje književna figura koja odbija da tiho nestane u pozadini.
U romanu „Krhotine“ radi ono što najbolje zna – drži ogledalo prošlosti i posmatra kako se raspada u milion blistavih, narcisoidnih delića. Delimično autofikcija, delimično triler o serijskom ubici, a delimično dubinsko istraživanje moralne truleži Los Anđelesa osamdesetih, ovaj roman nije toliko reinvencija koliko reafirmacija: Elis, večito kontroverzni
enfant terrible, ostaje veran sebi. Što znači: zajedljiv, voajerski nastrojen i opsednut poliranim ništavilom privilegije.
Na šest stotina stranica „Krhotine“ su povratak u literarni pejzaž koji je Elis tokom karijere usavršio: dečaci iz privatnih škola sa prezimenima koja zvuče kao investicione firme, kuće sa staklenim zidovima koje ništa ne kriju i seks koji je potpuno lišen osećanja. Ovoga puta, međutim, protagonista je sam Bret – njegova sedamnaestogodišnja verzija, okupana adolescentskom nesigurnošću i kreativnim nemirom, koja posmatra kako svet koji je pažljivo izgradio počinje da puca. U pravom elisovskom maniru, užas je podjednako psihološki koliko i fizički. Prava jeza dolazi iz saznanja da nikome – pa ni naratoru – ne možeš u potpunosti verovati. Ono što sledi je grozničava mešavina istinitog zločina, nepouzdanog pamćenja i prožimajuće paranoje da ništa – čak ni sopstvena prošlost – nije onakvo kakvim se čini.
Pa ipak, uprkos samoreferencijalnom preterivanju, u romanu postoji nešto opijajuće kroz uporno estetizovanje sopstvenog propadanja. Elis ostaje jedan od najupečatljivijih hroničara američkog preobilja, pisac čija najbolja dela uživaju u sopstvenoj moralnoj dvosmislenosti. „Krhotine“ nisu izuzetak. Naizmenično frustrirajući i briljantan, narcisoidan i hipnotičan – roman koji odbija da bude bilo šta drugo osim onoga što jeste.
Drugim rečima, to je čisti, nefiltirani Bret Iston Elis. A to je, na ovaj ili onaj način, nešto što se ne zaboravlja.
Autor: Ivan Radojčić
Izvor:
blic.rs