Zamolio bih vas da se prisjetite trenutaka kada ste bili u istinskoj ljudskoj nevolji, u bezizlaznoj situaciji, kada ste bili potpuno nemoćni da riješite neki za vas krucijalan životni problem. Ako vam je tada bilo toliko teško da niste imali snage da razgovarate s ljudima, a kamoli da se pomolite Bogu, ako ste u tim trenucima jedva imali snage da dišete, ako ste usred sopstvene nevolje i muke bili bespomoćni i napušteni od drugih ljudi, a ipak ste osjećali da je pored vas neko ko vas ne da, ko vas voli – da li ste se ikada, nakon što biste konačno ugledali svjetlost na kraju tunela i pošto bi vam se ponovo vratila životna snaga i sposobnost govora, zapitali ko je to bio s vama kada ste bili sasvim iznemogli i posustali, ko vas nije napuštao kad ste bili sasvim izgubljeni i zaboravljeni, ko se to zauzeo za vas vrativši vas, u konačnici, u život? Budući hrišćani, osjetićete i shvatićete da je to bio Bog, koji se uvijek i svagda zauzima za sve nas.
„Besede vladike Grigorija rođene su na najosetljivijim mestima naših naroda – od Mostara i Trebinja do Jasenovca, Prebilovaca, Dečana i Ostroga, kao i u nemačkom rasejanju. To su reči upućene živim ljudima i živim ranama, u hramovima i na stratištima, pred prognanima, povratnicima i svima koji traže svoje mesto pod nebom. Autor besedi o pamćenju bez zlopamćenja, o povratku i opstanku, o bolu koji ne postaje mržnja, o hramovima koji služe miru, o svetlosti koja izbija iz pećine, groba i čovečjeg srca. Pišući hrabro i plodno u prostoru književnosti, vladika Grigorije ostaje pastir koji prozire zlo, ali još snažnije poziva na praštanje i unutrašnju slobodu. U vremenu podela i umora, ove besede postaju tih ali i snažan poziv na ponovno susretanje: sa Bogom, sa bližnjima i sa samim sobom.“
– Vladika Maksim