Povod za razgovor sa
Ejmi Tinterom bio nam je knjiga „
Čuješ li laž?“, bestseler Njujork tajmsa i triler godine Vašington posta, a od autorke saznajemo kako se glavna junakinja ove priče nosi sa osudama okoline i zašto je za sve (možda) kriv jedan podkaster.
Na ivici između crnog humora i mračnog uzbuđenja, roman „Čuješ li laž?“ Ejmi Tintere je vrhunska misterija o ženi osumnjičenoj za ubistvo prijateljice. Glavna junakinja Lusi Čejs se ne seća ničega u vezi sa noći kada je njena najbolja prijateljica ubijena i svi su ubeđeni da ona jeste ubica. Bilo je to pre pet godina i Lusi se u međuvremenu preselila u Los Anđeles i započela novi život. Bar je tako mislila dok se nije pojavio jedan naporan, ali veoma popularan podkaster, koji joj je ponudio priliku da učestvuje u njegovoj istrazi o kobnoj noći koje se Lusi ne seća. S jedne strane, ako je ona ubica, možda je bolje da to zna. S druge strane, ako nije ubila svoju prijateljicu, izlaže se opasnosti od pravog ubice. Mada, ako je jednom već ubila nekog, šta je sprečava da to uradi ponovo?
Autorka Ejmi Tintera prvo je stekla zvanje iz novinarstva, potom je magistrirala filmsku umetnost, a nakon što je izvesno vreme provela u Holivudu, u svetu agencija i scenarija, napustila je industriju i posvetila se pisanju. Objavila je istaknute knjige za mlade, a potom i roman „Čuješ li laž?“, koji je odmah dospeo na listu bestselera. Los Anđeles tajms proneo je i vest o otkupljenim pravima za TV seriju.
Vaša junakinja Lusi Čejs u poslednje vreme živi tako da bi retko ko mogao da joj pozavidi: dobija otkaz na poslu, sadašnji dečko sprema se da postane bivši, a razlog svemu tome je podkaster Ben Ovens, čija emisija nosi naslov Vaše knjige „Čuješ li laž?“. Kakve je duhove prošlosti probudio slučaj koji voditelj Ben istražuje?
Ben je probudio mnoge duhove prošlosti! Lusi sigurno nije živela svoje najbolje dane u Los Anđelesu, ali, kao što sama kaže, to što se jedan podkaster prihvatio njenog slučaja svakako joj ne poboljšava život. Do tog trenutka pokušavala je jednostavno da sve zaboravi i nastavi dalje, ali je Ben zaista primorava da se suoči sa svime.
Zašto Lusi odlučuje da se, nakon pet godina provedenih u Los Anđelesu, vrati u svoj rodni grad Pamplton u Teksasu, odakle je pobegla nakon što joj se život pretvorio u košmar? Kakve odgovore pokušava ponovo tamo da pronađe?
Njena baka tu svakako ima svoju ulogu! Dok sam pisala knjigu, znala sam da ću morati da pronađem vrlo dobar razlog zbog kojeg bi se Lusi vratila u grad u kojem su je svi mrzeli, a bakin rođendan pružio je savršenu priliku. Lusi voli svoju baku i nije mogla da je odbije, čak ni kada je to za nju značilo dovođenje u veoma neprijatnu situaciju.
Kada se vrati tamo odakle je sve počelo – kakav utisak ostavlja na svoje sugrađane? Zbog čega su (gotovo) svi ubeđeni da Lusi Čejs laže, a čak ni roditelji joj ne veruju? Kakav osećaj izaziva saznanje da joj ni najbliži ne veruju? Kako Lusi to podnosi?
Ovom knjigom sam želela da istražim kako tako lako možemo da izvrnemo događaje u svojoj glavi i zamislimo najgoru moguću verziju nekoga. Posebno danas, sa društvenim mrežama, vrlo je lako nekoga zamisliti kao negativca. Kada nam se neka priča usadi u glavu, često tražimo samo mišljenja koja je potvrđuju. A toliko puta smo čuli da se žene potajno mrze, da moraju uvek da budu u rivalstvu, pa je svima bilo lako da posegnu za tim jednostavnim objašnjenjem i da o Lusi pomisle najgore – čak i oni koji su joj bili najbliži.
Ona se u početku ničega ne seća, ali hoće da pomogne u istrazi Benu. Zašto to čini, iako to potencijalno znači da bi tragovi mogli da vode do nje?
U dubini duše Lusi očajnički želi da sazna šta se dogodilo njenoj drugarici Savi. Plaši se da to sazna, ali mislim da joj je pomisao da nikada neće saznati još gora. Zato verujem da joj je Ben samo dao izgovor da se konačno suoči sa svojim strahovima i otkrije šta se zaista desilo te noći.
Kuje li njena baka Beverli još nekakav plan za svoju omiljenu unuku (što se ne ustručava da kaže i naglas)? Kakav je njihov odnos?
Volela sam da pišem o njihovom odnosu, jer je Beverli jedina osoba koja ne posustaje u svojoj podršci Lusi. Uvek je na njenoj strani, bez obzira na sve što se dogodi. Svako želi nekog takvog u svom životu!
Šta nam Vaš roman može reći o istini? Postoji li samo jedna ili svako ima pravo na svoju? Lusi često govori da istina nije bitna. Da li je tako?
Danas se često čini kao da istina nije bitna, jer ljudi vrlo često odbijaju da poveruju u stvari koje se ne uklapaju u ono u šta već veruju. Lusi stalno ponavlja da se ne seća šta se dogodilo, ali to zapravo ništa ne znači, jer svi pretpostavljaju da laže. Posebno žene: često se dešava da one na sva usta govore istinu, a svi durgi kao da pokrivaju uši i ignorišu je.
U knjizi se na trenutke oseća i ljubav prema Teksasu i njegovim stanovnicima (i prstohvat šale na njihov račun). Kakvi su Teksašani?
Teksašani su veoma ponosni na Teksas! Mnogi (većina?) apsolutno obožavaju tu državu i ponosni su što je zovu svojim domom. To je jedinstveno mesto, što sam pokušala da dočaram kroz izmišljeni grad Pamplton, u brdovitim predelima Teksasa.
Zamislite da idete auto-putem iz Los Anđelesa za Ostin. Kako bi Vaša plej-lista izgledala? Koje pesme su uvek na listi?
Bilo bi mnogo Tejlor Svift! Ja sam sigurno „sviftijevka“. Onda možda i malo Sabrine Karpenter i Noe Kejhana!
Da li ste nekad otkazali druženje s prijateljima, pravdajući se glavoboljom ili bolešću, a u stvari ste samo želeli da se posvetite čitanju knjige koja Vas je zaokupila? Šta ste čitali zanimljivo u proteklih mesec dana?
Sigurna sam da jesam! Nedavno sam čitala
Party of Liars Kelsi Koks, što je takođe misterija ubistva smeštena u brdovite predele Teksasa, i zaista sam uživala u njoj!
Los Anđeles tajms obznanio je da se priprema ekranizacija Vaše knjige u formi serije. Kako se osećate kada znate da će Vaši likovi oživeti i na ekranima miliona domova? Znate li kad možemo očekivati premijeru?
Oduševljena sam zbog TV adaptacije! Još nemamo datum premijere, ali znam da trenutno veoma vredno rade na seriji i nadam se da ću uskoro imati više vesti!
Autor: Siniša Bošković
Izvor: časopis Bukmarker, br. 57
Foto: Stephanie Girard