Kroz razgovor o zbirci priča „
Novi ljudi pogrešnim redom“, skandinavski pisac i glumac
Jonas Karlson otkriva nam zašto je balans između smešnog i tužnog ključan za svaku dobru priču i kako naizgled sitne životne trenutke u svojim knjigama pretvara u suštinski važne.
Životi naizgled običnih ljudi i stvarnost koja se malo-pomalo menja i stoga postaje upitna – ovo je, u najkraćem, opis zbrike priča „Novi ljudi pogrešnim redom“ skandinavskog pisca Jonasa Karlsona, koji je skrenuo pažnu na svoju književnost minimalističkim, nadrealnim i veoma originalnim romanima „
Račun“ i „
Cirkus“.
Karlson piše na zabavan i duhovit način čak i kad stvarnost podrhtava, kaže kritika. Njegova proza je spoj komedije i tragedije, svakodnevice i apsurda, vođena izuzetnim osećajem za dijalog i unutrašnje monologe likova. Paralelno sa pisanjem, Jonas Karlson bavi se i glumom. Važi za istaknutog skandinavskog glumca, a naša publika je imala priliku da ga gleda u filmu „
Sneško“, snimljenom po
istoimenom romanu Jua Nesbea.
Čitaocima Bukmarkera Jonas Karlson otkrio je mnogo toga zanimljivog u vezi sa nastankom svojih priča i romana i prožimanju glume i pisanja.
U zbirci priča „Novi ljudi pogrešnim redom“ vodite nas kroz živote sasvim običnih ljudi, ali se na kraju pokaže da njihovi životi ipak nisu tako obični kako se na prvi pogled činilo. Kako birate te „male“ trenutke koji otkrivaju njihovu suštinu?
Nemam pojma kako će se neka priča završiti kada počnem da je pišem. Samo krenem s nečim. Scenom, dijalogom, nečim što sam čuo, možda i nečim što sam i sam rekao, i onda samo počnem da pišem. Većina tih početaka na kraju ne vodi nikuda, pa ih odbacim. Ali u nekim retkim slučajevima mogu da osetim da se u tekstu dešava nešto što ne umem baš da objasnim. Kao neka mala misterija. Onda nastavim da pišem. Te priče obično završe u knjizi.
Junaci Vaše zbirke ne samo da često ne govore ono što misle već postaju suprotnost onome što veruju da jesu. Kako to deluje na njihovo okruženje, ali pre svega na njih same? Šta to znači za njihov život?
Tačno. Ali zar nismo svi pomalo takvi? I sam se stalno borim da uskladim svoju predstavu o sebi sa tim kako mislim da me drugi ljudi doživljavaju. To je deo ljudskog postojanja u društvu. Pretpostavljam da je to borba koja traje ceo život – da pronađeš ravnotežu između onoga ko misliš da jesi, ko želiš da budeš i kako veruješ da te drugi vide.
I smešnog i tužnog ima u životima Vaših junaka. Zašto je važan taj balans?
Baš mi je drago što to čujem. Moj cilj je uvek da pišem o svetu na iskren i pošten način. Ne tražim nužno humor, ali ako se nešto ispostavi kao smešno, čak i u vrlo ozbiljnim scenama, ne smeta mi. Naprotiv. Mislim da je to vrlo slično životu. Velika mešavina tragedije i komedije.
Savremeni svet nas guta i sve ima svoju cenu. Vaši romani „Cirkus“ i „Račun“ nam to jako dobro pokazuju. Kako se Vaši junaci nose sa takvom stvarnošću?
Primetio sam da su moji likovi prilično iskreni kada je to u pitanju i da se prilično brzo prilagođavaju. Počeo sam da se pitam da li i sam imam tu osobinu, ali mislim da je nemam.
Znaju li junaci Vaših knjiga šta zaista žele od života?
Mislim da nemaju pojma! Većina njih, barem. Možda imaju neku daleku slutnju, osećaj da postoji neki trag, pa se za njega drže, ali uopšteno govoreći, mislim da su prilično izgubljeni.
Šta biste želeli da čitaoci ponesu sa sobom nakon čitanja Vaših knjiga?
Jedna od najboljih stvari u vezi s pisanjem je to što ponekad čuješ potpuno različite interpretacije svog rada. Obožavam to. Čini da se osećam bogato. Voleo bih da čitaoci prepoznaju nešto iz sopstvenog života što mogu da sagledaju u nekom novom svetlu. Možda im to donese utehu da nisu sami.
Kako izgleda Vaš proces stvaranja knjiga? Da li prvo čujete glasove svojih likova, ili Vas najpre povuče određena atmosfera, scena?
To je stvarno dobro pitanje! Mislim da najpre krenem od neke situacije, nekakve interakcije među ljudima. Takođe, uvek naglas čitam ono što govore…
Šta Vas najviše inspiriše: svakodnevni susreti, unutrašnja preispitivanja ili možda neki sitni, gotovo neprimetni događaji?
Oh, pretpostavljam, sve to. Ponekad tek tokom procesa pisanja shvatim da me je neki događaj inspirisao za određenu priču. To mi na početku nije uvek očigledno.
Na koji način Vas gluma čini boljim piscem i obrnuto? Kako se Vaši pozivi prožimaju?
Rad glumca podrazumeva intenzivan rad s pisanim tekstom. Moraš da ga analiziraš, naučiš napamet... Provodiš mnogo vremena s tekstom. Tako da verujem da s vremenom razviješ osećaj za to šta je potrebno, a šta nije. Takođe, sličnost postoji i kada se gradi lik. Na primer, uvek naglas čitam ono što pišem. Ne samo dijaloge. To mi pomaže da shvatim da li situacija ili lik mogu da ožive.
Kako svi ti likovi koje pišete, čitate i koje glumite utiču na Vas? Menjaju li Vas u određenoj meri i na koji način?
Ha-ha! Ne znam, zapravo. Možda me čine čudnijim? Nadam se da postoje samo u mojoj glavi i da ih mogu prizvati samo kad to poželim.
Šta Vam je kao čitaocu najbitnije u knjigama? Kakva dela Vas pokreću?
Pokreće me dobra priča. Može biti kratka ili duga, nije važno. Ali volim dobru priču. I naravno, dobre likove s kojima mogu da se povežem na neki način.
Preporučite nam knjigu i film koje nikako ne bismo smeli da propustimo?
„Velika sveska“ Agote Krištof (
deo Blizanačke trilogije, prim. aut.). Dragulj. Ako niste gledali remek-delo Ingmara Bergmana „
Fani i Aleksandar“ iz 1982, obavezno to učinite.
Autor: Maja Šarić Vlaović
Izvor: časopis Bukmarker, br. 56
Foto: © Appendix Fotografi