Promocija novog romana
Borisa Dežulovića „
Tko je taj čovjek?: Izvještaj o jednoj mogućnosti“ održana je u petak 24. oktobra u kafeteriji Bukmarker u knjižari Delfi SKC, koja je bila ispunjena do poslednjeg mesta.
Pored autora, o romanu je govorio i novinar i pisac
Branko Rosić.
Dežulović je napisao uzbudljiv roman o Pivničkom puču u Minhenu 1923. i presudnom istorijskom trenutku kada se Hitler još mogao zaustaviti.
Minhen, 1923. Inflacija divlja, Republika je na ivici pucanja, a u kafanama i pivnicama skupljaju se senke budućih zločina. Među njima je i on – Vitez s brčićem. Još nije upisan u istoriju. Još može biti zaustavljen.
U grad tada stiže Amerikanac. Novinar? Filmski snimatelj? Sedi u kafani, beleži rečenice, menja dolare i – čeka. Zna šta će se dogoditi. Ali još nije doneta nijedna presudna odluka. Još sve može da bude prekinuto.
Branko Rosić je ovom prilikom ocenio da je Boris Dežulović hroničar zla:
„Svet ide strašno brzo napred, sve se menja, ali zlo nikada ne spava. Namera zlog čoveka da učini drugome zlo nikada nije nestala, od Sokrata do Tejlor Svift, od Kaligule do Trampa… Dežulović je tu, ne samo da registruje zlo, nego da napravi čitavu scenografiju i da pokaže zašto je do njega došlo. Vidimo da zlo nije personalno, potrebna je čitava mašinerija, atmosfera i ljudi. Jedan čovek je samo izvršilac, on je zvezda na mejnstejdžu jedne negativne epizode u istoriji. Tako i u ovoj knjizi postavljamo pitanje – da li bi svet bio drugačiji da je onaj uspeo da pogodi Hitlera? Nažalost, Boris pokazuje da je jedan junak lako zamenljiv drugim. Ono što je meni bilo važno je Dežulovićeva hrabrost i neziheraštvo. Uvek je govorio stvari kakve jesu. Tako i u ovom romanu koji vam zaista preporučujem!“
Dežulović je kazao da je roman nastajao dugo, da je ideja nastala pre dvadeset godina, još kada je pisao roman „Christkind“, u kojem se bavio istom premisom – mogućnošću povratka u prošlost kako bi se zlo eliminisalo i zaustavilo.
„U ’Christkindu’ me je ta neoriginalna premisa ponukala da se njome pozabavim kao odgovor na etičko pitanje – da li imam pravo, da li sebi mogu da opravdam ubistvo dečaka od osam godina koji se zove Adolf Hitler? Ako postoji takozvana pouka, to je onda ta da ako civilizacija zavisi od ubistva osmogodišnjeg deteta, onda ta civilizacija ne zaslužuje da živi! U ovom romanu, dvadeset godina kasnije, bavim se istom premisom, još neoriginalnijom sada, ali me je zanimalo 17 slojeva te priče. Ovde se vraćam u 1923. kada se u Minhenu rađa zlo nacionalsocijalizma, odnosno nacizma. Ako mislite da znate posle ovoga o čemu je reč, varate se, ne znate“, poručio je autor.
Poenta je, kako je objasnio, da li možemo prepoznati zlo:
„Ne postoje čudovišta rogata s repom, ona imaju naše obličje i mi ga često možemo vidjeti i u našem ogledalu, ali da li ćemo ga prepoznati? Kada kažem ’Tko je taj čovjek’, to pitanje se postavlja na tri ili četiri mjesta u romanu – tko je taj čovjek koji će možda biti to zlo, tko je taj čovjek koji će ga prepoznati i tko je taj čovjek koji se na kraju pita i gleda u ogledalo. To zlo je među nama, to smo mi. Gledamo se u ogledalu!”
Dežulović u romanu opisuju strašnu hiperinflaciju u Minhenu tih godina, ljude koji sumorni pokušavaju da prežive… I zlo koje se priprema da se uzdigne…
„To zlo nacizma je proizvod tih društveno-političkih okolnosti, ali moglo je da bude drugačije. Adolf Hitler je samo nekoliko godina ranije oduševljeno u Minhenu gledao paradu komunista. Minhen je mjesec dana nakon Prvog svetskog rata bio Sovjetska republika. On se tada još traži. Da se istorija malo drugačije zakotrljala… Vrlo je sve to zanimljivo, kao što je i danas, sto godina kasnije. Nije mi nužno bilo da povlačim paralelu sa današnjim vremenima, mene je ta tema zanimala na mnogo univerzalnijem planu. Ovoliko dugo sam i pisao roman jer je zahtijevao mnogo istraživanja. Primetiće čitaoci, roman je pun faktografije, uronjen sam u to vrijeme, važno mi je da znate da ništa nije izmišljeno, to je jedan gotovo dokumentaran roman o Minhenu i Berlinu 1923/24. Nijedan lik nije izmišljen, osim naratora. Svi ostali su zaista postojali, sve filmske i operske premijere, ulice, novinski naslovi, kafane, sve je autentično… Ne morate da guglate! Bilo mi je strašno važno da to bude verodostojno, da se čovjek stvarno zapita da li je možda stvarno na kraju krajeva tako i bilo ili moglo biti“, kaže pisac.
Branko Rosić se kao dugogodišnji novinar osvrnuo na medije u to vreme, i koliko su korišćeni u propagadne svrhe, i uporedio ih sa današnjom situacijom.
„Ako nešto zameramo internetu i društvenim mrežama to je što svaki kreten može da iskaže svoje mišljenje, s druge strane, možemo biti zahvalni što možemo da razgrnemo neke dobre stvari. Od tog vremena koje se pojavljuje u ovoj knjizi, do osamdesetih, vidimo koliko su mediji uticali na političku stvarnost. Kod nas su osamdesetih u medijima bile zanimljive vesti iz sveta i kulture, nismo se mnogo bavili unutrašnjom politikom, a onda je Sloba uveo kameru na sednicu jer je kapirao koliko će lako biti izmanipulisati medijima i koliko će moći to da iskoristi. Mediji su bili jako oružje i političari su to shvatili. Čini mi se da to slabi jer sada, zbog pomenutih društvenih mreža, nešto drugo može da dopre do više ljudi... Ne da se sve iskontrolisati…“, ocenjuje Rosić.
Čitajući roman „Tko je taj čovjek“ prisećamo se velikih mislilaca, istoričara, filozofa, pesnika, najviše Osvalda Špenglera i Tomasa Eliota i njihovih dela „Propast Zapada“ i „Pusta zemlja“, koje Dežulović često citira i na njih upućuje…
„Ispostavilo se kao savršen istorijsko-filozofski upliv za moju priču. A ja ih uopće nisam imao u glavi kada sam počeo da pišem. Dogodila se magija književnosti. Ta dva djela su ključevi koji otključavaju dve brave u mom romanu. Do njih sam došao slučajno istražujući. Eliot u svojim stihovima pominje baš jednu kafanu u kojoj sam odlučio da se glavna radnja događa. Špengler je istorijsko-filozofski okvir priče sa njegovom kontroverznom tezom da je cela naša civilizacija osuđena na propast. Ta teza je bila veoma popularna u Vajmarskoj Njemačkoj, kasnije je bio skoro zaboravljen. Ono što je mene smrzlo je njegovo vrlo precizno viđenje kraja zapadne civilizacije koje, kad čitate danas, vidite da upravo to živimo. Njegova teza je da tu ne možemo ništa da promijenimo. Koliko je naša budućnost determinirana i da li možemo promijeniti budućnost, ali ne i sudbinu. To je sve okvir jer se kao autor i čovjek ne smem složiti s tim, suviše je pesimistično, ali pametniji je od tebe, te moraš da se zapitaš.“
A da li ljudi imaju kapacitet da prepoznaju zlo ili je uvek kasno?
„Ne možemo, naravno. Nismo mi glupi danas, nego smo glupi oduvijek. Da je suvremeni čovjek mogao da otkrije zlo na vrijeme, ništa od ovoga o čemu pričamo ne bi se dogodilo. Zlo uvijek vidimo krivo, i čak kad mislimo da smo ga eliminirali. Ništa novo pod kapom nebeskom. Nažalost, ono prepozna nas i lako nas izmanipuliše.“