U kafeteriji Bukmarker u knjižari Delfi SKC tražilo se mesto više na predstavljanju nove knjige našeg proslavljenog reditelja i pisca
Gorana Markovića „
Hamlet u Paviljonu br. 6“.
O romanu koji rasvetljava sudbinu glumačkog poziva danas u Srbiji, odnosno o sudbini prvaka drame koji je negde usput u svojoj karijeri izgubio onu autentičnost i polet koji krase svakog pravog umetnika i, umesto toga, prepustio se alkoholu, rutini i kolotečini posuvraćene sredine u kojoj živi, pored pisca, govorili su i Sanja Dimoski, psiholog i psihoanalitičar, i Petar Benčina, glumac i profesor na FDU.
Roman počinje razgovorom između glavnog junaka, četrdesetpetogodišnjeg glumca Filipa Antonijevića, i psihijatra. Goran Marković na izvrstan način u ovom romanu povezuje glumu i psihonalizu, koje su obe pogled u unutrašnji svet.
„Unutrašnji svet glavnog junaka, glumca Filipa, složen je kao i svaki unutrašnji svet, a to možemo lepo da vidimo iz terapijskog toka, koji nam Goran opisuje kroz tok radnje, u kojoj protagonista odlazi na psihoterapiju i to na pravu kauč psihoanalizu“, rekla je Sanja Dimoski. „To je nastavak Goranovog bavljenja ne samo unutrašnjim svetom nego i psihoterapijskim formulama, u kojima tražimo sebe uz pomoć stručnog lica. Tako da je na taj način ova knjiga u sadejstvu sa prethodnom, sa ’Zavodom’, gde se Goran na posredan način, kroz Huga Klajna, takođe bavi psihoanalizom. A sve je započeo još davne 1987. u filmu ’Već viđeno’. Ovde imamo traganje glavnog junaka za sopstvenim identitetom. Interesantno je to što se identitet glumca stalno ogleda u identitetu jednog psihijatrijskog bolesnika i tu nam Goran približiva tajne ludila – od tajnovitog Hamletovog ludila, preko priče o tome šta je ludo, a šta nije, odnosno šta je patološko, a šta normalno kod
Čehova, pa do ogledanja pozorišta u psihijatrijskoj bolnici u Padinskoj Skeli i ogledanja protagoniste i njegovog traganja, sa šizofreničarom Mikijem, koji je na neki način njegovo drugo ja.“
Na jednom mestu u knjizi Goran Marković piše: „Biti glumac znači biti s druge strane.“ Šta to tačno znači za glavnog junaka „Hamleta u Paviljonu br. 6“ ispričao nam je dramski umetnik Petar Benčina.
„Posebno uzbudljivo i interesantno mi je bilo to kako se perspektiva glumca Filipa zaoštrava, kako se on rasklapa i sklapa, i sve mu se muti i bistri u tom trouglu između ordinacije u koju odlazi na seanse, Padinske Skele, gde radi sa ljudima koji su iz društvene perspektive bolesnici, i pozorišta u kojem treba da sprema Hamleta. On je sebe i doveo u te okolnosti, nakon dobijanja uloge Hamleta. Svaki glumac sanja da igra Hamleta, a to sa sobom nosi odgovornost i teret. Filip je bio potpuno spreman da sve okolo, pa i sebe samog, dovede u pitanje. I u tome je išao do kraja. Da se sa jedne strane u potpunosti srodi sa ljudima u Padinskoj Skeli, a da se, sa druge strane, odrekne svih onih koji su u pozorištu, da se odrekne očekivanog, formalnog pristupa teatru, da i tu ulogu prezre, da bi, naravno, rasklopivši se i ponovo se sastavivši, došao u situaciju da glatko odigra Hamleta. I to je ta veličanstvena granica, i duhovitost, i dinamika koju je Goran postavio, gde je Filip savladao svoje lomove i nepoznanice i skromno obavestio svog psihijatra da je uspeo da odigra ulogu koju je kritika ocenila veličanstvenom.“
Dinamična smena tokova radnje, dominantno dijaloške forme, specifičan humor. Sve to karakteriše roman „Hamlet u Paviljonu br. 6“. Goran Marković nam je ispričao zašto je odlučio da u jednoj knjizi spoji fenomen glume, sa kojom živi od rođenja, i fenomen psihoanalize, odnosno psiholoških problema.
„Već dugo sam se, i u filmovima i u knjigama, doticao fenomena psihijatrije i rekao bih da je ovaj roman sažetak toga. Suzio sam stvar na odnos između ludila i glume, odnosno ludila i umetnosti, i postavio pitanje da li jedno drugo isključuje ili su to dve spojene stvari. Moj pokojni otac mi je jednom, u šali rekao: „Ja da sam normalan, ne bih bio glumac.“ Ali uvek u šali ima i istine. Ja sam nekoliko puta pokušavao da snimim filmove koji se dotiču problema duševnih bolesti. Jednom sam to hteo da snimim u Francuskoj, pa su me spojili sa jednim poznatim psihijatrom, koji me je doveo u duševnu bolnicu ’Svete Ane’, na periferiji Pariza. Prolazeći kroz tu bolnicu, otvorio mi je vrata sobe koja je bila potpuno prazna, ali videlo se da je za upotrebu, i rekao mi je da je tu ležao Markiz de Sad. Mene je najviše fascinirao napor da se ljudi izleče. Pitanje duševnih bolesti je kroz vekove bilo izbegavano. Bolesni su smatrani ljudskim otpadom. Poznat je fenomen ’brod ludaka’ – ja sam ceo život mislio da je to neka figura, ali to su bili brodovi koji su pristajali uz gradove, gde su im isporučivani duševni bolesnici, koje su oni onda odvodili pravo na pučinu, ili ko zna gde. Onda me je taj upravnik odveo u drugu bolnicu u francuskoj provinciji, gde je jedan student glume bio angažovan da radi predstavu sa duševnim bolesnicima. Gledao sam tu probu, koja je vrlo čudno izgledala, i pitao sam ga hoće li od toga ispasti nešto, hoće li biti prikazano to što radi, a on je rekao: „Ne, važan je proces.“ Ako u pozorištu ili u glumi proces znači da osoba koja je glumac izađe iz sebe i uđe u lik, onda je ideja lečenja da bolesnik izađe iz bolesti da bi ušao u lik. Pitao sam ima li vajde od toga i on mi je pokazao čoveka koji više ne muca, na primer. Te posete su jako uticale na mene i počeo sam da čeprkam po tome. Imao sam veliku bojazan da ću biti diletant, vrlo sam bio obazriv, jer sam se bavio stvarima koje su stručne a za koje nisam bio kvalifikovan. Imao sam pomoć psihologa Anke, a kada su mi ljudi koji su pročitali knjigu rekli da je u redu, ohrabrio sam se. Probao sam i sâm da okušam to iskustvo, išao sam kratko na psihoanalizu. I iz tog kratkog perioda poneo sam snažna osećanja. To je na mene jako uticalo i produkt toga je ova knjiga“, ispričao je, uz anegdote iz pozorišta, ali i sa prijemnih ispita na Fakultetu dramskih umetnosti, reditelj i pisac Goran Marković, pred brojnom publikom, među kojima su bili i
Srđan Dragojević i Božo Koprivica.
Roman „Hamlet u Paviljonu br. 6“ možete pronaći u svim knjižarama Delfi, Laguninim klubovima čitalaca, onlajn knjižari delfi.rs i na sajtu laguna.rs.