Roman gruzijskog pisca
Lea Vardijašvilija „
Nekada davno, kraj velike šume“ nezaboravna je priča posvećena izgubljenoj domovini, puna gneva, tuge, čežnje i nežnosti.
U romanu „Nekada davno, kraj velike šume“ pisac Leo Vardijašvili poslužio se relativno uobičajenim postupkom da kroz priču o sudbini jedne porodice prikaže događaje koji su pogodili čitav narod. Otac sa dva mala sina napušta Gruziju u želji da deci obezbedi neki bolji i sigurniji život, dok majka ostaje jer za nju nema dovoljno sredstava za pasoš i avionsku kartu, uz obećanje da će im se uskoro pridružiti. Tako počinju mnoge tragične izbegličke priče, čiji je epilog gotovo izvestan, sve dok se ne umeša fikcija i piščev talenat da ispriča priču na svoj način i iz svog ugla.
Autorov alter ego je mlađi od dva dečaka, koji će kao odrastao čovek krenuti nazad u Tbilisi da bi saznao istinu o tome šta se njegovim najbližima zaista dogodilo. Čitaočevu pažnju pre svega pleni ulazak u ambijent i kulturu koja nam je daleka i nepoznata. Počev od zvuka jezika i izgleda pisma, preko sudbine zemlje pripojene moćnom socijalističkom divu koji je obuhvatao ogromna prostranstva Azije, pa do teško razumljivih sukoba oko teritorije Južne Osetije, sve što čini okvir ovog romana je gotovo nepoznato prosečnom Evropljaninu zagledanom uglavnom u samog sebe i podozrivom prema svemu što dolazi sa Istoka, čak i novinskim i televizijskim vestima o nameštenim izborima i protestima koji su se u Gruziji odvijali tokom prošle godine, upravo kada je ovaj roman objavljen na engleskom jeziku.
Povratak iz egzila u zemlju koju nije video gotovo dvadeset godina za naratora je svojevrstan šok, ali i veliki izazov snalaženja u visoko koruptivnom okruženju, koje je nerijateljski raspoloženo prema svakome ko traga za istinom. Očajnički tražeći naknadnu pravdu, on počinje unutrašnji dijalog sa mrtvima koji mu govore sve ono što za života nisu mogli ili nisu hteli. Pomažući mu na taj način u potrazi koja ima u sebi i elemente trilera, oni roman stilski usmeravaju ka magičnom realizmu, praveći svojevrsni pastiš u kome se čitalac relativno lako snalazi, jer su dijalozi sa nepostojećima obeleženi kurzivom. Prvi susret sa prošlošću je majčin glas i rečenica u naslovu kojom je započinjala bajku o Ivici i Marici. I kao što junaci bajke traže izlaz iz šume, tako će i glavni junak romana lutati za tragovima koji treba da ga dovedu do istine. Izlažući se opasnosti da čuje sve više glasova iz prošlosti a sve manje glasova zdravog razuma u okruženju nekog novog Tbilisija koji mu je stran i koga se ne seća, junak se zapliće u meandrima koji mu zabranjuju da nastavi sa životom. Tako povratak u grad uspomena i duhova otvara stare rane.
Atmosfera ovog romana, koja bi se po svemu mogla okaraterisati kao odličan hod Markesovim tragom, ne ostavlja čitaocu mnogo optimizma. Na krhotinama davno sahranjenog Sovjetskog Saveza ostale su samostalne i ranjene zemlje izmučene sukobima i građanskim ratovima. Kada su potrošene sve zalihe hrane i municije koje je nekadašnji gorostas ostavio iza sebe, ostala je samo čistina nezavisnosti kao veliki prostor za manipulacije. Na poprištu sukoba geopolitičkih interesa uvek trepere sazvežđa ličnih sudbina, podjednako nesrećnih i upropašćenih života, koji tragaju za nekom višom pravdom. Zbog čega ona nikada ne dolazi i može li upornost traganja da nas dovede do istine pita se Vardijašvilijev junak istovremeno smrtno uplašen od trenutka kada će se sa istinom suočiti. Da li će imati snagu da nastavi sa njom da živi, ili će se utopiti u beznađe kome jedina protivteža ostaje sećanje?
Roman pisan izvrsnim, izbrušenim stilom koji je zadržan i u prevodu Nikole Pajvančića, ima bezbroj minijatura, detalja koji doprinose celokupnosti slike poslednje tri decenije u Gruziji. Sudar ateističkog morala i proklamovane sreće sovjetskog udarnika sa starom, vekovnom tradicijom Gruzije, koja je stalno bila na meti osvajača i napadača izrodio je nove oblike agresivnosti. Nakon raspada Sovjetskog Saveza više se nije tolerisalo ništa što nije autentično i nacionalno, hiljade Rusa i pripadnika drugih nacija proterivani su pod parolom da Gruzija konačno mora pripasti Gruzinima. Koliko se nevinih udavilo u tom talasu novog nacionalnog zanosa i šta je sa njima bilo, pokušava da odgonetne ovaj roman prepun metafora poput slike tigra ruskog imena, Artjoma odbeglog iz poplavljenog zoološkog vrta koji luta padinama iznad Tbilisija boreći se da preživi. A onaj ko beži iz kaveza ne može biti kriv.
Autor: Aleksandra Đuričić
Izvor: časopis Bukmarker, br. 5