Ne događa se previše često da debitantski roman doživi, ubrzo po objavljivanju, prevode na skoro četrdeset jezika i osvoji jednu od najprestižnijih književnih nagrada u svojoj zemlji. Upravo to je pošlo za rukom
Frančeski Đanone koja je na prijemčiv, rekli bismo jednostavan način ispričala vrlo složenu životnu priču o sazrevanju ženske svesti o sebi samoj.
Mlada supruga dospeva u malo mesto na jugu Italije koje je ne prihvata kao svoju zbog toga što dolazi sa severa zemlje i odbija da nauči njihov dijalekat. Osim jezičkih barijera, prisutne su i druge, kako u njenom braku tako i među žiteljima mestašca u kome se obrela iz ljubavi, a u kojem je opstala zahvaljujući svojoj duhovnoj snazi. Jer svakome ko makar malo poznaje Italiju jasno je da su razlike između severnog i južnog dela zemlje i danas veoma velike, a pogotovo su to bile početkom tridesetih godina prošlog veka kada Jug živi u svom sporom, rigidnom, patrijarhalnom i delimično zaostalom načinu razmišljanja o životu. Iako u toj tradicionalnosti ima mnogo laži, licemerja, pritvornosti i maski koje padaju samo kada su saterane u ugao, ipak sredina u koju dolazi mlada Ana ne priznaje niti jednu svoju manu, naprotiv.
Ona upire sve svoje snage da održi brak, odgaji sina i ne odstupi od svojih principa jer je obrazovana učiteljica, ateista i beskompromisni protivnik fašizma koji je poput katarakte već prekrio čitavu zemlju.
Naslov romana govori kakav je posao odabrala za sebe u težnji ka samostalnošću, ali i u pokušaju da osvesti ostale žene u selu da su sposobne za više i bolje od lonaca sa paradajz sosom i tavorenja u siromaštvu. I dok se veći deo stanovnika iščuđava zbog nemira koji Ana unosi, ona na to ne obraća pažnju već raznošenje pošte pretvara u svoju misiju, šireći i utehu, pismenost, empatiju...
Kad deklarativno obožavanje Dučea odvuče čitavu zemlju u rat, trpeće svi podjednako bez obzira na to na kojoj su strani bili. I u tim okolnostima Ana istrajava, bez iluzija da ju je selo zavolelo ili prihvatilo nešto od njenih životnih stavova kao svoje. Ali vreme patnje, stradanja najmlađeg i najboljeg dela stanovništva i dug i mučan oporavak Italije nakon ratnih razaranja doneo je i nove poglede na svet i život, sumnje i otrežnjenja od dogmi i okoštalih nepisanih pravila života. Koliko je tome doprinela jedna osoba rešena da ne odstupi od svojih životnih principa, pokušava da odgovori ova knjiga – jesmo li zauvek stranci u novoj sredini koja nas ne prihvata ili ostajemo stranci i u odnosu na bližnje, ukoliko ne pristajemo da se menjamo ka boljem.
Autor: Aleksandra Đuričić, književnica i književna kritičarka
Izvor: Nedeljnik