Čini mi se da pokušavam da kažem kako veoma dugo želim da se sprijateljim sa Ženom u Ljubičastoj Suknji.
U ovoj neobičnoj i tanušnoj knjižici narator je ženski lik koji odavno već posmatra izvesnu Ženu u Ljubičastoj Suknji, dok sebe, zauzvrat, naziva Ženom u Žutom Kardiganu. Zanimljiv izbor nadimaka, morate priznati, posebno jer se radi o komplementarnim bojama.
Žena u Žutom Kardiganu fascinirana je „Ljubičastom“ ženom, koja iz dana u dan ponavlja istu rutinu – posle posla odlazi u pekaru, kupuje pecivo sa kremom i onda seda na uvek isto mesto u parku i polako jede.
I nije samo ona fascinirana – i deca iz obližnje škole stalno pokušavaju da je uključe u svoju igru. Ima nešto u njoj što privlači pažnju okoline, što je baš suprotno naratorkinom povučenom karakteru. Valjda zato toliko želi da se sprijatelji sa Ženom u Ljubičastoj Suknji, ne bi li onda i sama, kroz nju, mogla dobiti bar malo pažnje u svojoj pustoj svakodnevici.
„Žuta“ svoju najbolju šansu da uđe u život „Ljubičaste“ vidi u činjenici da ova druga ima problema da zadrži isti posao – stalno ga, iz meseca u mesec, uporno menjajući. Nakon nekoliko propalih pokušaja naposletku se Žena u Ljubičastoj Suknji (uz malo pomoći naratorkine vešte manipulacije) zapošljava na novom radnom mestu – kao spremačica u hotelu, gde radi i Žena u Žutom Kardiganu. Tada saznajemo i pravo ime „Ljubičaste“ – Majuko Hino.
Naratorka nastavlja da je posmatra i dalje, pokušavajući da nađe idealnu priliku da joj priđe i započne razgovor. Iz svega toga vidimo da je „Žuta“ jako usamljena, da joj socijalizacija veoma teško ide, te joj stoga želja da pronađe prijateljicu lako prelazi u opsesiju.
Što se tiče Majuko, ubrzo su javljaju glasine da je u vezi sa direktorom firme, jer ju je on počeo svakog jutra dovoziti na posao. Ovo se uskoro ispostavlja kao tačno, što Majuko stavlja u nezgodan položaj na poslu i svi joj okreću leđa, iako je isprva svima bila miljenica. Pa tako, kad se pojavi vest da neko nedozvoljeno iznosi peškire i čaše iz hotela i prodaje ih na bazaru, svi kreću da upiru prste u Majuko. Radnja, do tada lagana i štura, od tog trenutka kreće da se komplikuje i ubrzava do samog kraja. Biće nekoliko neočekivanih preokreta, moram da priznam.
Ali takođe moram reći da je sam kraj pomalo antiklimatičan. Stvari praktično ostaju da „vise u vazduhu“. Nisam sigurna da mi se to baš dopalo, ali je, ipak, nekako i odgovarajuće za ovakvu knjigu, punu nedorečenosti. Dobra strana ovog romana leži u jednostavnom stilu pisanja, koji vas konstantno vuče napred i tera da se pitate šta će dalje biti. Nema mnogo dijaloga i jako se brzo čita. Pročitala sam je za nepuna četiri dana, što je izvanredno, jer čitav mesec čitam samo jednu knjigu.
„
Žena u Ljubičastoj Suknji“ je stvarno neobična knjiga, netipične tematike, gde glavni lik uhodi nekoga, i to iz tako čudnog razloga – želeći da sklopi prijateljstvo. Pa zar nije bilo jednostavnijeg načina da to uradi? Međutim, poenta je u prikazivanju ekstremne otuđenosti savremenih ljudi, koji u velikim gradovima polako gube najosnovnije veštine socijalizacije, pa tako čak i puko započinjanje razgovora predstavlja grandiozan događaj. Verujem da je autorka ciljala na akcentovanje apsurda naše (i japanske) današnjice i, ako je to zaista bila ideja iza ovog romana, nesumnjivo je u tome uspela.
Ako vas ovakve teme zanimaju, volite da s vremena na vreme pročitate kratke knjige, bar imalo vas privlače Japan i japanska kultura, onda se usudite da pročitate ovaj naslov. Imajte samo na umu da je knjiga namerno pisana pomalo nedorečeno, i o pitanju likova i o pitanju raspleta. Don't say I didn't warn you!
Autor: Anja Jaćimović
Izvor:
Delfi Kutak