Retko se dogodi da se u jednoj osobi sretnu dva podjednako snažna umetnička talenta kao što je bilo sa slikarem i piscem
Momom Kaporom. Ne zaboravljajući nikada svoje sarajevsko poreklo, sudbinu ratnog siročeta i oskudicu u mladosti, nosio je svoje talente skromno ali neštedimice ih poklanjajući svojoj publici. Da iza svakog uspešnog pisca stoji obimna količina knjiga koje su ga formirale, znali smo odavno. Ali da je Kapor bio ovako prilježni i lucidni čitalac velikog broja književnih dela, otkriva nam ova hrestomatija.
Prvo izdanje pojavilo se još 1976. godine, ali ga je autor kasnije dopunjavao novim delima, koja je smatrao značajnim, i propratnim tekstovima koji su nepretenciozni ali nepogrešivi u smislu razumevanja i važnosti i dela i pisca.
Počevši od knjiga koje su obeležile detinjstvo mnogih generacija, od bajki i neprolaznih junaka, poput
Toma Sojera i
Robinsona Krusoa, mladi pisac se sve hrabrije otiskivao ka delima svetske književnosti koja su posle Drugog svetskog rata stizala u prevodima i kod nas. Tako je, posle neizbežne faze čitanja sovjetskih omladinskih romana, otkrio koliko je briljantna škola za pisca američka kratka (najčešće novinska) priča, potom romane, egzistencijaliste na koje su šezdesetih godina u Beogradu svi koji su držali do svog umetničkog renomea želeli pomalo da liče, sve do Hakslija i
Orvela, sa čijim će distopijskim viđenjem budućnosti i završiti ovaj lični dnevnik čitanja, namerno pozajmljujući naslov od slavnog
Floberovog romana.
Ono što se odmah zapaža je da nema naslova domaćih niti pisaca sa prostora bivše Jugoslavije, kao ni književnica, sa izuzetkom
Fransoaz Sagan i njenog romana „
Dobar dan, tugo“. Tačno je da se Kapor kao pisac formirao u vremenima kada ni na svetskoj a još manje jugoslovenskoj sceni nije bilo primetno prisustvo žena pisaca. I verovatno je tačno da je pripadao generacijama koje su pisanje smatrale muškim zanatom.
U kratkim komentarima, mikroesejima koji slede nakon svakog originalnog odlomka iz dela prevedenog na naš jezik, Kapor se pokazao i kao predani hroničar percepcije tih dela u našoj sredini, od kafanskih stolova kao svojevrsnih književnih univerziteta do polica ličnih biblioteka na kojima ljubomorno čuvamo knjige u kojima smo živeli dok smo ih čitali. Koliko čitanje formira pisca, toliko i pisanje formira čitaoca, njegov ukus i portal kroz koji prolazimo da bismo ušli u nečiji imaginarni svet. Koliko on verodostojno prikazuje život ne zavisi samo od pisca već i od kreativnosti čitaoca. Kapor je evidentno imao i redak dar za istinsko razumevanje književnog dela.
Autor: Aleksandra Đuričić, književna kritičarka i književnica
Izvor: Nedeljnik