Radnja romana „
Teheranske lavice“ iransko-američke autorke
Mardžan Kamali započinje pedesetih godina dvadesetog veka u Teheranu. Eli, sedmogodišnja devojčica iz bogate severnoteheranske porodice, gubi oca, a s njim i komforan i privilegovan život. Zajedno sa svojom hladnom, povučenom i emotivno nedostupnom majkom, seli se u siromašniji deo grada. Nagla društvena degradacija postaje njen prvi korak ka „realnom svetu“ u kojem upoznaje Homu – pametnu, odlučnu i vatrenu devojčicu iz radničke porodice, čiji je otac politički zatvorenik.
Iako potiču iz različitih društvenih slojeva, Eli i Homa postaju nerazdvojne. Njihovo prijateljstvo se ne zasniva samo na dečjoj radoznalosti, već i na uzajamnoj potrebi za toplinom, pripadanjem i prihvatanjem. Kroz zajedničke igre i šetnje, te učenje kuvanju u podrumu Hominog doma, njih dve sanjaju da postanu „lavice“: simboli snage, slobode i neustrašivosti. Ova metafora postaje okosnica romana – životni ideal koji ih usmerava, ali koji će biti više puta poljuljan i ugrožen.
Autorka prikazuje kako nejednakosti i represija postepeno ulaze u živote devojaka – najpre kroz prezir Eline majke prema Homi, kao neprimerenoj drugarici za njenu ćerku, a zatim i kroz sistematsko potiskivanje ženskih ambicija. Eli se, posle novog braka svoje majke, vraća u privilegovani sloj društva, upisuje elitnu školu i počinje da se udaljava od Home. No upravo Homa, uz sve opasnosti koje nosi njen politički angažman, ponovo ulazi u Elin život – kao bleda senka prošlosti koja podseća na obećanja koja su nekad među devojčicama data.
U međuvremenu, Iran ulazi u period dubokih previranja: od šahove diktature, preko prozapadne modernizacije, do islamske revolucije 1979. godine. Mardžan Kamali kroz prelomne trenutke svojih junakinja osvetljava istorijski kontekst ne kao pozadinu, već kao sudbinski determinišući faktor: školovanje za žene postaje luksuz, političko neslaganje rizik za život, a ljubav mogući povod za izgon.
Roman dobija snažan zaokret u trenutku Hominog hapšenja. Eli, koja se u međuvremenu udaje i emigrira u SAD, suočava se sa osećanjem krivice: napustila je Iranku koju je volela kao sestru, u zemlji koja se urušava. U Sjedinjenim Državama vodi spoljašnje miran, ali unutrašnje nesmiren život: prazninu ne prestaje da oseća ni kada se zaposli i rodi decu. Njeno ćutanje o Homi postaje simbol promašenog ideala – prećutkivanja istine, slabosti pred autoritetima, poraza „lavice“.
Mardžan Kamali piše sa izuzetnom senzibilnošću za žensku psihologiju i kulturološke nijanse. Njena proza je mirisna, zvučna i ukusna: sve je protkano senzualnim detaljima – od šapata molitvi do zvuka prženog luka, od teksture domaćih kolača do mirisa ružine vodice. Hrana, odeća, običaji i jezik postaju ne samo kulise, već aktivni gradivni elementi identiteta.
Teme koje roman otvara nisu samo lokalne ili istorijske – već univerzalne: klasna segregacija, ženska emancipacija, politička represija, krhkost prijateljstva, posledice ćutanja. Kroz prizmu jedne veze, Kamali mapira razvoj ženske borbe – od slobodnih devojčica u mini-suknjama do žena koje su prinuđene da nose hidžab ili onih koje ga svlače.
Jedan od najjačih momenata romana jeste njegova veza sa savremenim protestima u Iranu – iako se 2022. godina spominje samo indirektno, duh otpora, nezadovoljstva i
lavljeg gneva jasno pulsira kroz svaku rečenicu. Eli i Homa nisu samo odjek prošlosti; one su prethodnice savremenih devojaka koje se za slobodu bore pesmom, plesom i gubitkom.
Roman ne moralizuje, ali jasno pozicionira: žene su kroz istoriju bile nosioci promene, ali i prve žrtve svakog režima. Ispod površine „istorijske fikcije“ krije se jasan feministički narativ koji poziva na empatiju, razumevanje, ali i akciju.
Autor: Domagoj Petrović