S autorom
Dejanom Mihailovićem, povodom dopunjenog izdanja knjige „
Kuke i verige“, govorili smo o mentalitetu, ljudskom ponašanju, dostojanstvu i zdravom razumu.
Pisac, prevodilac (za roman „
Samoubistvo“ Marka Aldanova dobio je Nagradu „Dr Jovan Maksimović“ za najbolji prevod sa ruskog jezika) i dugogodišnji Lagunin urednik Dejan Mihailović koristio se usmenim stvaralaštvom koje mu je poslužilo kao okvir za priče „Kuke i verige“ u kojima inventivno gradi životne situacije i o njima piše sa drugačijeg gledišta, koristeći leksičke fondove minuvših vremena, primenjujući ih na teme i vek nama bliskima.
„Kuke i verige“, nakon prvog romana „Podvizi i stradanja Grofa od Takova“ i koautorske knjige ogleda „Bez opoziva“ (sa Vladetom Jankovićem), Vaše je treće delo u izdanju Lagune. Kao predložak koristite srpske narodne pripovetke, ali stiče se utisak da imaju pomalo harmsovske crnohumorne, ironične i groteskne slike sveta. Kako ste došli do neobičnog naslova?
Radi se o dopunjenom izdanju knjižice objavljene 2013. Zamišljena je odavno, uoči raspada i ratova krajem prošlog veka, čak i pre nego što sam otkrio Harmsa našoj publici. Harms je bio izbor po srodnosti, ali poređenje sa njim je neodrživo u poetičkom smislu, osim po formi kratke priče: njegove minijature su antipriče i više pripadaju poetici apsurda, a „Kuke i verige“ ispunjene su nekakvim posuvraćenim, kvazipoučnim parabolama po uzoru na biblijske.
Šta je novo čime ste obogatili ovu verziju, a čega nije bilo u izdanju iz 2013. godine?
Ovo izdanje sadrži novo poglavlje
Iz novijih vremena, takođe na predlošku usmenog narodnog stvaralaštva, kao i nekoliko novih „poskočica“ na kraju zbirke.
Šta nam priče u „Kukama i verigama“ govore o srpskom mentalitetu? Da li je upravo naš mentalitet glavni junak?
Rekao bih da je glavni junak jezik, naizgled arhaičan, a zapravo u funkciji arhetipa amoralnog ljudskog ponašanja, i u tom smislu izraz jednog pogubnog i u osnovi paganskog mentaliteta.
Kroz podelu zbirke na Šaljive priče, Junačke priče, Iz novijih vremena i Poskočice, iako izgleda da oponašate usmeno pesništvo koje su Vuk i njegovi sledbenici sakupljali, kao da ironijski prizvuk nije više blag, nego doživljava izvesnu redakciju, oštriju, suroviju, saobraznu današnjem vremenu. Koje biste Vi glavne odlike ovih priča istakli?
Na poetičkom planu, smatrao sam da se verodostojnost književne fikcije može postići ne samo erudicijom, tehnikama dokumentarnosti, citatnosti, korišćenjem ili mistifikacijom istorijskih izvora i sličnim modernim i postmodernim formama fantastike, u kojima prevladava postulat da je vreme izmišljanja prošlo, nego i modelima predložaka, u ovom slučaju predloškom narodnih priča. Na idejnom planu, taj model nametnuo mi se još krajem prošlog veka, kada su se namnožili mnogi prototipovi iz ovih priča, hulje, izrodi, palavorde, zaplotnjaci, polusvet lišen stida, obzira i saosećanja, koji je od svih srpskih tradicionalnih vrednosti prigrlio ratničku etiku, mržnju i isključivost, tuču i otimačinu, i zaverio se protiv ljudskog dostojanstva, zdravog razuma i istine.
Probudili ste iz mrtvog sna leksički fond, koji se može smatrati arhaičnim. Možete li nam objasniti šta znače, recimo, reči ćenar, mutvak, maštrava, nesmajnik, ućustečiti se, bačija, palavorda, pruglo ili biglisati, ne bismo li im povećali šanse da žive i u 21. veku?
Uz nekoliko izuzetaka, u pitanju su uglavnom turcizmi iz narodnih pesama i pripovedaka, koji su ovde poslužili da daju boju arhaičnim i primarnim situacijama, ali teško da mogu ponovo zaživeti danas, u epohi interneta, vajbera, čipova, silikona i drugih tuđica modernog doba. Zanimljiva je etimologija nekoliko reči od onih koje ste izdvojili, na primer, glagolom
biglisati označava se slavujeva pesma, a reč je starogrčkog porekla, od
biglizein, što znači boleti, pri čemu bi bilo zanimljivo ustanoviti kako se od bola došlo do pesme;
palavorda, tj. razmetljivac i prevarant, reč španskog porekla, ušla je u naš jezik preko turskog, gde je
palavra kolokvijalizam za laž i podvalu; a glagol
ućustečiti se, tj. ukočiti se, napeti se, zapravo je izvedenica od turcizma
ćustek, što je spona kojom se sapinju prednje noge konju da ne bi mogao da trči.
Autor: Siniša Bošković
Izvor: časopis Bukmarker, br. 55