„
Da li i kod tebe pljušti?“ je knjiga koju sam pročitala za pola dana i koja me je oduševila jer donosi teme koje obožavam – doba velike, moćne Jugoslavije i njen rascep, teorije zavere, tajne službe, državne tajne, nevidljive ljude iz senke koji o svemu odlučuju. Tu je i nostalgija za prošlim vremenima. Prava drama sa elementima trilera.
Posebno sam uživala jer se radnja romana u stvari odvija kroz telefonski razgovor nekada nerazdvojnih prijatelja – Maje Bojanić, novinarke iz Srbije, i Vojina Ikonića iz Slovenije, koji radi pri njihovoj vojsci.
Uprkos obećanjima iz školskih dana da će zauvek biti zajedno jer su ljudi „neophodni jedni drugima“, desilo se neminovno. Sa raspadom države raspala su se mnoga prijateljstva pa, nažalost, i njihovo. Čuli su glas jedno drugom tek nakon trideset godina.
Ali ima li tu nekadašnje prisnosti i poverenja ili je vreme ustupilo mesto otuđenosti sumnji? Da li je teško obnoviti nešto što više ne postoji?
Nijednog trenutka tokom čitanja mi nije bilo dosadno jer sam imala utisak da sam treći čovek u njihovom razgovoru – ona koja prisluškuje. Sve vreme sam se pitala da li oni zaista izgovaraju ono što misle ili su njihove rečenice šifre samo njima znane, pa čak i Majino pitanje i konstatacija: „Da li i kod tebe pljušti? U celoj Evropi suša, a samo kod nas pljušti.“
Zapitala sam se šta to pljušti osim kiše – nemiri, sukobi, pretnje, špijunaža; informacije i tajne iz prošlosti koje su dovele do katastrofe devedesetih godina, a imaju uticaja možda i danas...
Glavno pitanje oko koga se vrti razgovor nekadašnjih prijatelja jeste da li je raspad Jugoslavije veštački izazvan. Šta je bilo moćnije od bratstva i jedinstva da raspiri toliku mržnju među ljudima? Ko je taj kome je odgovaralo da Jugoslavija nestane, hoćemo li ikada saznati istinu šta se onda desilo? I da li se taj neko uopšte zapitao šta će biti sa ljudima koji su do juče živeli pod istim krovom, gradili istu kuću, poštovali ista pravila?
Kako
Sonja Ćirić kaže – sve kao da je nestalo preko noći, kao da su se ljudi jednog dana probudili, a neko je pucnuo prstima i rešio da ono što je bilo više ne bude...
Uspela je autorka i da me rastuži scenom kada Maja opisuje Vojinu kako je otišla do njegove stare kuće koju su rušili i uspela da spase parče zida na kome su oni davno ucrtali svoje inicijale... Čak joj i majstor tada kaže: „Odustani, gospođo, vidiš da je sve propalo.“
Pomislila sam da nije ni svestan kako je veliku rečenicu izgovorio. Ali Maja nije dozvolila da baš sve propadne. Tokom naizgled u početku bezazlenog čavrljanja, ipak će isplivati mnoge informacije i tajne, što njihove, što državne, pa i mnoge smrti pod čudnim okolnostima. Ali, naravno, uvek manjkaju konkretni dokazi.
Moram da pohvalim i sumornu i teskobnu atmosferu jer ovaj razgovor između dva prijatelja ne protiče baš prijatno i lagano pa sam sve vreme strepela da neko u besu ne prekine vezu, zbog mnogo nesuglasica i varnica. Kao da svako ima neku svoju istinu... I svoju bol koju prikriva inatom.
Pohvalila bih i izgled korice koja me asocira na neku anonimnu poruku (kao u filmovima), ali i na rasparčane novine kao simbol Jugoslavije, koja je nekada bila cela, a sada više ne postoji. Ostali su samo iščupani delovi koje je teško opet spojiti...
Odlična knjiga, pa ko voli da malo istražuje, neka pročita ovaj roman. Pa i uprkos tome što se nameću pitanja treba li kopati po prošlosti i da li je poželjno da baš sve istine isplivaju na videlo. Možda je ipak ponekad bolje pustiti sve, da bar ostanu lepa sećanja?
Kako Stajnbek kaže: „Istina nije uvek mudra ali je trajnija.“ Mislite o tome. Pa
da li i kod tebe pljušti?
Autor: Maja Dekić
Izvor:
Delfi Kutak