Bezvremeno remek-delo, uvek nadohvat ruke za ponovno čitanje, bez obzira na to kojoj generaciji pripadate, jer je „
Slika Dorijana Greja“ otelotvorenje demona svih vremena i najinstančanijih ljudskih poriva koji se mahom skrivaju tobože skromnošću i prividnim vrlinama.
Fenomen ove knjige leži u sposobnosti da prikaže večnu ljudsku opsesiju mladošću, lepotom, a da pritom deluje i kao filozofska rasprava i kao poetska tragedija.
Vajld je kroz Dorijana stvorio lik koji personifikuje želju za savršenstvom bez posledica, za uživanjem bez griže savesti, i za lepotom koja ne stari – a upravo u toj želji leži njegova propast.
Roman je fascinantan zato što ne govori samo o čoveku koji je prodao dušu za večnu mladost, već o svakome od nas koji ponekad biraju iluziju umesto istine. Slika, koja stari umesto Dorijana, postaje simbol savesti koju savremeni čovek potiskuje – nevidljiva, ali neumoljiva. Ona pokazuje koliko nas košta svaka laž, svaka izdaja, svaki kompromis sa sobom.
Fenomen „Slike Dorijana Greja“ jeste u njenoj bezvremenosti. Iako napisana krajem 19. veka, savršeno pogađa srž današnjeg društva opsednutog izgledom, statusom i površnim sjajem. Dorijan nije samo lik iz romana; on je kolektivni arhetip modernog čoveka.
Vajldov stil čini roman remek-delom – svaka njegova rečenica je britka, elegantna i istovremeno otrovna. U svakoj misli oseća se ironija umetnika koji vidi kroz privid, ali i tuga čoveka koji zna da lepota i zlo mogu postojati u istoj duši. Posredi je roman o estetici i etici, o iskušenju i krivici, o večitoj borbi između spoljašnjeg sjaja i unutrašnje tame.
„Slika Dorijana Greja“ je jedan od najboljih klasika jer spaja filozofiju, psihologiju i umetnost u jedinstvenu moralnu parabolu. Njegova snaga je u tome što nas tera da se zapitamo koliko smo spremni da žrtvujemo istinu radi slike o sebi. To je roman koji ne stari, baš kao i njegov junak – ali za razliku od Dorijana, sa svakim novim čitanjem postaje sve dublji i sve istinitiji.
Ovo delo je, u svojoj suštini, ogledalo koje ne pokazuje lice, već dušu. Ona razgolićuje ono što čovek najviše pokušava da sakrije – istinu o sebi. To ogledalo nije samo predmet u priči, već simbol svesti koja nas neumorno prati, čak i kad je pokušamo zaboraviti. Vajld nam pokazuje da se čovek može sakriti od sveta, ali nikada od svog unutrašnjeg odraza.
U tom ogledalu ne vidimo bore ni godine, već tragove laži, pohlepe, taštine i straha. Ono nas uči da svaka potisnuta istina nađe način da izađe na površinu, pa makar i kroz pukotinu savršene slike. I zato je zaključak ovog romana toliko snažan: čovek ne može sačuvati lepotu ako je izgubio dušu. Ogledalo Dorijana Greja nije magijsko – ono je ljudsko. To je odraz koji čeka svakog ko misli da može živeti bez odgovornosti, jer ono što pokušamo sakriti od sveta, na kraju se uvek vrati – u svom najistinitijem, najnemilosrdnijem obliku.
Ovo delo se čita na isti način, a sve teže i dublje utone u vas, kako koja decenija prođe, te ga preporučujem kao izvesnu samorefleksiju o sopstvenoj duši i podsetnik na cenu izdaje svog unutrašnjeg „ja“ po cenu površnog aplauza većine.
Autor: Dijana Čop Nešić
Izvor:
Delfi Kutak