Dugo se razmišljalo o tome kako da se ukrasi najzapostavljeniji deo tela. Teza da cipela služi da zaštiti stopalo po ciči i vrelini zvuči svakom ko ima malo mašte kao prosta materijalistička ujdurma, neodrživa s obzirom na raskošnu istoriju cipelarstva. Ledena ili usijana zemlja po kojoj se hoda nije nimalo prijatna, ali pre će biti da je čovek, biće koje voli da se skriva, smislio najneobičniji način kako da otisak bosog stopala divljaka zametne u prašini civilizacije. Ne samo da je maskirao sopstveno stopalo već je obuo i bogove. Atina je imala sandale od zlata. Persej je, žudeći za vijorenjem, naterao nimfe da mu daruju sandale s krilcima, koje će Homer da svima redom podeli u „Ilijadi“ i „Odiseji“. Za smrtnike s potplatom od bakra i štitnikom za cevanice, zakačenim srebrnim kopčama Agamemnonove kraljevske noge ovekovečene na jednoj antičkoj vazi. Rimljani, preci današnjih Italijana, velemajstora u pravljenju cipela, prilično su iskopirali Grke, koje više niko ne pominje ni kad je reč o sandalama, što samo potvrđuje da nas istorija uči kako život nije fer i kako treba da se pod hitno na to naviknemo.

Moda sandala, ako izuzmemo ne baš udobne od pečene gline pronađene u Mesopotamiji, verovatno potiče od Tutankamona, poznatog šmekera među faraonima, čija se drvena sandala sa utisnutim zlatnim pločicama nalazi u Kairskom muzeju. Njegovi dvorani imali su sandale napravljene od palminog lišća i ukrašene crtežima vižljastih lepotica, preteča današnjih manekenki sklonih izgladnjivanju. Vizantinci su po Konstantinopolju kloparali sandalama od inkrustriranog srebra dok su vladari iz dinanstije Porfirogeneta voleli tiho kretanje zaodenuto svilom i kadifom u boji purpura, dozvoljenom, još od Cezara, samo carevima.
Nekada su neemancipovane supruge sklone moljakanju bar triput u godini pitale muža: Kad ćeš da mi kupiš nove cipele? Kad smo već kod tužnog ženskog kamčenja koje se kroz istoriju proteže do danas, pomenimo i one teškom mukom izvojevane barokne rukotvorine sa vezom i bisernim dugmetancima, koje je dona Elvira nosila pri kobnom susretu sa najvećim svetskim zavodnikom. Beatriče je u svojim sedefnim papučicama otperjala dovoljno daleko ustupivši mesto podatnim cicamacama koje je Don Žuan izuvao kao od šale.
Cipele se, kao tumači dramske radnje, nalaze i na pozorišnoj sceni. U Beketovoj drami „Čekajući Godoa“, na pozornici pored rampe, stoji par muških cipela. Oni koji čekaju izuvaju te cipele, isprobavaju da li su udobne, ostavljaju cipele da bi ih ponovo pronašli. Rekvizit je deo filozofije apsurda – cipele ničemu ne služe, jer niko nikada neće otići sa tog mesta.
Predstava „Kralj Lir“ čuvenog režisera Pitera Bruka počinje obuvanjem cipela kraljevih velikodostojnika. Te cipele su stvarne, pokreti su poznati i određeni, nema u tome nikakve simbolike. Zatim, kad se smrznuti Lir vraća iz lova, paževi mu tačno određenim pokretima pomažu da izuje cipele. Skofild masira taban jer su mu se noge ukočile. Kad oslepljeni Gloster sreće poludelog Lira, on mu skida cipele, pritiska ih na grudi, zatim ih ljubi, kao poslednju uspomenu na svet koji je nekad postojao. Ovi živi mrtvaci na samom kraju saznali su sve o sebi i svetu.
Ubrzavanje devetnaestog veka, kao priprema za opsednutost pomamnim kretanjem dvadesetog i ovog u kojem smo sada, donelo je modu
baletanki od fino štavljene kože, satena ili svile, koje prianjaju uz nogu kao rukavice učvršćene trakama oko skočnog zgloba. Ove trošne cipele, smišljene da traju koliko i sam bal, najavljuju doba potrošačke histerije u kojoj stvari moraju pod hitno da se zamene novima. Pepeljugin znak raspoznavanja uskoro će biti mrtav. Staklena cipelica se reciklira u luksuznim radnjama s postamentom osvetljenim reflektorom u patiku od nekoliko stotina evra. Prisustvujemo masovnom sahranjivanju fetiša koji smo nekad toliko voleli, jer ljude više ne zanima čarolija već tupost i ništavilo, glamurama fabrikovana kroz televizijske emisije u veštačku stvarnost nadgledanu kamerama i monitorima. Niko ne očekuje da Pepeljugi staklenu cipelicu navuče Veliki Brat ili učesnik „Farme“, a organdinski velovi koji uz nju idu neprimereni su spektaklu banalnosti i kiča.
Sintetičke lepotice u trenerkama i ne znaju ko su bile sve te dive čije se cipele sa otiskom obožavanog stopala nalaze po muzejima, tim čuvarima mita o zavodljivom, lagodnom hodanju koje je ustuknulo pred pomamom brzine.
Autor:
Ljubica Arsić
Izvor: Dnevnik