Ne bi bilo pogrešno najnovije delo 
Bojana Savića Ostojića odrediti kao roman o nemogućnosti povratka. To ne bi bio jedini čitalački put niti, verovatno, onaj kojeg bi se neko prvo setio, ali može biti podsticajan.
Istorija književnosti je koliko povest o susretima, toliko i o mimoilaženjima, a „
Lusi“ uspeva da obuhvati jedan krajnje specifičan prostor koji podjednako pripada i jednoj i drugoj sferi. U toj se ambivalenciji nalazi njen uspeh, u poricanju bilo kakve isključivosti, gde se odnosi 
dešavaju a ne označavaju. Tako je „Lusi“ i priča o samouspostavljanju i preslišavanju sećanja na dane domskog života u Beogradu krajem devedesetih i početkom dvehiljaditih godina i na jedan neobičan ali i prepoznatljiv odnos, koji je i nešto više od prijateljstva i nešto manje od ljubavne veze.
Odnos Zorana i Lusi menja se kako se tok sećanja menja, ali u ritmovima menjanja postaje konzerviran; njega određuje upravo izmicanje, koje je koliko iskupljujuće, toliko i frustrirajuće. Jer zanos se ovde nalazi upravo u nemogućnosti da se dođe do utvrđenih rešenja, do onoga što je fiksirano i zacrtano. Ali samo je jedna stvar neupitna za Zorana i Lusi – to da svaka određenost škodi njihovoj uzajamnosti.
Ne radi se ovde, međutim, o životnom eksperimentu niti subverziji – borbenoj usmerenosti ka rušenju konvencija ljubavnih veza – već o prihvatanju bujice života i tome da se nešto, prosto, dogodi. I samo događanje prevazilazi svaku naknadnu određenost. Zato je Lusi, koliko god Zoranovi utisci o njoj bili rasuti i raspričani, po više osnova nestvarna. Ali nipošto ne i neistinita – ona jeste plahovit, kontradiktoran, nedosledan lik, lik koji mami i odbija, ali još više od toga, ona je 
duh prostora i vremena, gde je, kako sam Zoran primećuje, samo slučajan susret pravi susret.
A susreti su – slučajni i oni drugi – ovde ostvareni u beogradskoj topografiji koja i samim nabrajanjem donosi priču, isporučujući paket uspomena oživljen muzikom, čiji je dom koliko SKC i KST, Tramvaj i Kuglaš, toliko i klupice na Studenjaku i menza u Rifatu. I dok se neko ne doseti da Spotify obogati listom pesama prisutnih u romanu, nije zgoreg spomenuti ko se na njoj može naći: pre svega 
EKV, ali i 
Pink Floyd, 
Darkwood Dub, 
Alice in Chains, 
Radiohead, 
Jarboli, pa i 
Neočekivana sila koja se iznenada pojavljuje i rešava stvar.
Suprotno nazivu poslednjeg benda, u romanu se ne može pronaći 
deus ex machina, ali se mogu prepoznati važni narativni signali koji lukavo iskušavaju memoriju i poigravaju se percepcijom. Na samom početku Zoran otkriva da je Lusi nadimak koji je upotrebljen 
jednom i koji nije zaživeo. Lusino pravo ime ostaje, dakle, nedostupno. Početna preterana otvorenost pripovedača deluje, međutim, kao da nikad i nije izrečena, već se preobražava u prećutni sporazum sa čitaocem koji poručuje da je Lusi osoba, a ne efemerna dosetljivost. Njeno ime saobrazno je njenoj nestalnosti, koja je čak i izrečena.
Celokupno prozno delo Bojana Savića Ostojića, kao i značajan broj prevodilačkih bisera koje je sa francuskog doneo srpskim čitaocima, obeleženo je poetikom zapisivanja; sveskama, tumaralaštvom, buvljakom, slučajnim otkrićima i presudnim usputnostima, koje dobijaju svoju punoću tek u tkivu teksta. U takvom književnom svetu, koji je u stalnom dosluhu sa neposrednim okruženjem, srž se nalazi u doslovnosti i digresivnosti, a ne u psihologizaciji. I tu je, kad je o „Lusi“ reč, Savić Ostojić izuzetno blizak nizu autora koje je prevodio, a u ovom slučaju na umu treba imati „
Autoportret“ Eduara Levea i, još više, „Agrum“ Valeri Mrežan. A uz njih tu su i mudro odabrane spajalice na koricama romana, koje upućuju na zapis iz Lusine sveske: „Sve bih dala da me nešto iznenadi svojom nespoznatljivošću“.
Ako je samo slučajan susret pravi susret, a ako je nespoznatljivost želja nad željama, pronalaženje spajalice između teksta, čitaoca i 
srećnog slučaja nije zagarantovano, ali jeste vredno i upravo taj rizik prepoznavanja na koji roman poziva nešto je po čemu će se ovo delo pamtiti. Lusi je, tako, nastanjena u svakom begu od omeđivanja, uključujući i čitalačko učešće, a oživljena nostalgičnim, ali nipošto sladunjavim nanosima asocijacija, gde mesta ima i za „
Paranoju u Las Vegasu“ i za „
Tvin Piks“ i za spomenarski rusvaj misli na bučnu, prljavu i divnu mladost.
Autor: Uroš Đurković
Izvor: 
tekstura.blog