Roman „
Nebeske reke“ slavne autorke
Elif Šafak se s lakoćom i promišljenošću kreće kroz kontinente, vekove, kulture i zajednice. Novi roman autorke, koja je često u najužem izboru za Bukerovu nagradu, jednom jedinom kapljicom vode povezuje tri života, dve velike reke i izgubljenu pesmu – „Ep o Gilgamešu“.
Priča otpočinje u palati „kraj reke Tigar, u stara vremena“. U to doba Niniva je bila najveći i najbogatiji grad na svetu, kojom je vladao kralj Asurbanipal – učen i uman čovek, ali „ništa manje okrutan od svojih prethodnika“.
Njegovu biblioteku čuvaju
lamasui – kamene statue sa ljudskom glavom, telom bika i ptičijim krilima. Kralj zna da, da bi pokorio neku kulturu, mora da zauzme ne samo njene teritorije, plodove i bogatstvo već i kolektivnu maštu i zajednička sećanja.
Kap vode pada na Asurbanipalovu glavu. Vekovima kasnije ista kap stiže u viktorijanski London, gde dečaka rođenog u siromaštvu na obali Temze u šali nazivaju Kraljem Arturom, Kanalskim i Straćarskim. Artur je izuzetno bistar, a kada postane šegrt u štampariji knjiga „Niniva i njeni ostaci“ promeniće tok njegovog neobičnog života.
Sledeću upoznajemo Narin, jezidsku devojčicu koja 2014. godine živi kraj Tigra. Njeno krštenje biva nasilno prekinuto, i zajedno sa svojom bakom beži pokušavajući da spasu goli život. Poslednji od glavnih likova je hidrolog, doktorka Zalika Klark. Nakon razvoda seli se u čamac na Temzi. U tajnosti piše članak o „pamćenju vode“, ali se u strahu od podsmeha naučne zajednice boji da ga objavi.
Kod romana sa više isprepletanih priča postoji rizik da čitaoca najviše privuče samo jedna od njih. Opisi krajolika sporiji su od scena u kojima su likovi u fokusu, ali ništa manje upečatljivi ili maštoviti. Elif Šafak u ovom sjajnom romanu razmatra pitanja kulturnog nasleđa i vlasništva nad artefaktima, pristupajući im pažljivo – kao u prikazu lamasuia, koji svakim novim stupanjem na scenu postaju sve manji i krhkiji.
Roman „Nebeske reke“ je omaž moći jezika. Kako kaže Arturov poslodavac: „Reči su kao ptice. Kad objaviš knjigu, kao da pustiš ptice iz kaveza. Mogu da idu gde god hoće. Mogu da prelete najviše zidine i prevale ogromne razdaljine, da se skrase i u plemićkim palatama i u seoskim kućama i u radničkim kolibama. Nikad ne znaš do koga će te reči stići, čije će srce zarobiti svojom umilnom pesmom.“
Autor: Henrijeta Makervi
Izvor: irishtimes.com
Prevod: Laguna