Glavni lik romana „
Farenhajt 451“ je „vatrogasac“ zadužen za spaljivanje ono malo preostalih knjiga u društvu budućnosti, gde preovladavaju ekrani i koje je osuđeno na nepismenost.
Rej Bredberi je u poznom dobu izjavio da je roman napisao jer je bio „zabrinut da će televizija pretvoriti ljude u morone“, što je blago ironično s obzirom na to da je
najsvežija adaptacija knjige snimljena za HBO (2018). Taj projekat verovatno neće biti poslednji, niti je bio prvi. Ta čast pripala je najčuvenijem predstavniku Francuskog novog talasa
Fransoi Trifou i njegovom ostvarenju iz 1966. godine, iako mnogi kritičari dovode u pitanje da li je ta čast zaslužena.
U savremenom kritičkom osvrtu na ovaj film u časopisu Tajm, Trifoov film je slikovito opisan kao „neobično šarmantan filmčić koji istovremeno s hororom i humorom napada sve oblike tiranije nad ljudskim umom“, iako „čvrsto potvrđuje uvreženo mišljenje da Džuli Kristi zapravo ne ume da glumi“.
Trifo je Kristijevoj smelo poverio dve uloge: supruge glavnog junaka Reja Montaga, zavisnice od televizije i tableta, i mlade buntovnice koja ga naposletku preobraća na stranu knjiški orijentisanog pokreta otpora. Dok neki ovu odluku smatraju ozbiljnom greškom, pojedini kritičari je smatraju majstorskim potezom, jer gotovo identične junakinje predstavljaju „apstraktne a suprotstavljene simbole poslušnosti i buntovništva, baš kao i u knjizi“.
Lako je zamisliti razlog zbog kog je izvorni materijal privukao Trifoa, najknjiževnije orijentisanog predstavnika Francuskog novog talasa… Setimo se samo kako lik mladog Antoana Dojnela čita
Balzaka u u njegovom autobiografskom prvencu „
400 udaraca“. Kada je započeo rad na „Farenhajtu 451“, svom šestom ostvarenju, bio je već – kako bi to Amerikanci sročili – „međunarodno priznati francuski režiser“. Ipak, ovog puta okolnosti nisu bile na njegovoj strani: njegov odnos sa zvezdom filma „
Žil i Džim“ Oskarom Vernerom, koji je već bio dovoljno napet, sa ulogom Montaga postao je još teži jer su film finansirali britanski studiji, zbog čega je Trifo morao da snima na engleskom jeziku, kojim glumac tada nije dobro baratao.
Sam Trifo je u svom režiserskom dnevniku, objavljivanom u nastavcima u jednom francuskom filmskom časopisu, nabrajao ove i druge poteškoće sa kojima se susretao tokom snimanja. Ipak, gotovo šest decenija kasnije, njegova diskutabilna interpretacija „Farenhajta 451“ i dalje fascinira. Kritičar Njujorkera Ričard Brodi opisuje film kao „jedan od Trifoovih najneobičnijih filmova, raskošan izraz vizuelne imaginacije u službi strasti prema književnosti i umetničkog pamćenja, kao i odbacivanje sveta jednolične udobnosti i pokorne poslušnosti“. Danas se, međutim, s pravom pitamo zašto nam parasocijalni odnos koji Montagova supruga očajnički održava sa televizijom (koji je onomad verovatno delovao fantastično), sada deluje toliko poznato – i koliko će vremena proći pre nego što „Farenhajt 451“ dobije još jednu (kako stvari stoje – maratonsku) televizijsku adaptaciju.
Kratak sažetak filma pogledajte ovde.
Autor: Kolin Maršal
Izvor: openculture.com
Prevod: Đorđe Radusin