Da li smo uz svoje najbliže onda kad im najviše trebamo, pita se pisac Enes Halilović u novom romanu „Bekos“, nastalom iz jedne davne magline, Sankt Peterburga, jedne žice i jedne sobe.
Duboko verujem da pisci pišu niz i da su sve knjige u nizu jedna knjiga. Roman „Bekos“, koji sam nedavno pustio među ljude, da teče kroz vrijeme, pisao sam dajući mu ono što imam – pamćenje, potrebu, krv...
Postojala je davno jedna maglina, iz Sankt Peterbruga, jedna žica, jedna soba. Nizale su se slike na sliku, od pršljenova je nastala kičma. Pamtim i jednu sobu u Skoplju, na Rekordu, gdje sam uobličio sliku iz Sankt Peterburga. Pamtim sobu u hotelu
Merkur, u Vrnjačkoj Banji, gdje sam pisao.
Ovaj sto u Novom Pazaru, ona soba u Šapcu, onaj krevet na KBC Zvezdara u Beogradu, gde sam jednog jutra u novembru 2024. zapisao rečenicu koja zakriljuje priču. O, dobro je što postoji smrt, zaista, dobro je, jer mi sami ne bismo znali izići iz ovog svijeta, ne bi ljudi pronašli vrata. Tumarali bismo i ležali stotinama godina, niko od potomaka naših ne bi došao starce da okupa ili da im sredi nokte.
Listao sam spise, sudske, iskaze, žalbe, slušao ročišta, gledao snimke. Tražio u dokumentima... Slušao riječi ljudi iz podzemlja, pamtio njihove rečenice da bih našao izraz koji ne treba meni nego ovoj priči.
Ima u priči i stihova, umetnutih, stihova mojih i tuđih.
Neke će stihove čitaoci prepoznati. Ovdje su to kvantovi kojima je cilj da ponude tumačenje kvantumizma – kako jedna čestica na drugom mjestu može biti dio neke druge cjeline, ista, a u drugoj i drugačijoj ulozi.
Pisac je onaj koji pamti, ali posmatra, onaj koji priča, ali pita. Nekoliko puta sam počinjao, i bacao početak. Nekoliko puta išao prema kraju i bacao kraj. Sredina romana zatvorila je početak i otvorila kraj. Tako je sa ovom igrom bilo, a svaki je roman nova igra, potpuno nova. Nema univerzalnog pravila za pisanje romana i svaki se krčka na svojoj vatri. U romanu „
Ljudi bez grobova“ (2020) najavio sam jednom rečenicom roman „Bekos“, tamo, u dvorištu obdaništu, jedne noći, dok je mladi pisac ljubio Mirelu, neko ih je gledao i pobjegao u drugi roman. On je tu, sada, u „Bekosu“ – ima dvogled. Tu su i još neki likovi iz romana „Ljudi bez grobova“, bacili su novu svjetlost na svoje umove. Jedan junak protrčava kroz kraj mog romana „Ep o vodi“, tamo gdje je jezero realizovalo potop, a jedna junakinja ne želi da uđe u „
Ako dugo gledaš u ponor“ – na taj način ga dodiruje.
Ipak, „Bekos“ se može čitati i kao zasebna knjiga. O mafiji. O Vergiliju koji ustanovljava Rimsku imperiju, o Autoliku, ključnom liku drevnih grčkih lutanja na osnovu kojeg saznajemo i neke stavove o genetici. „Bekos“ – knjiga o likovnoj umjetnosti. Priča koju sam pisao da bi bila doživljena.
Neki roman je stih, neki stih je kao roman. „Bekos“ sam morao da kažem. To je roman o onome što mora da se kaže. O neodgonetnutim ubistvima koja umnožavaju svoja teška značenja.
Progovoriti želim.
Da li smo uz svoje najbliže onda kada im najviše trebamo?
Mališani u kućama sijaju kao zvijezde na nebu.
Ko će im dokazati ljubav?
Izvor: časopis Bukmarker, br. 55