„Zbogom, Petre! Služi verno kome se zakuneš; slušaj starešine; za njihovu milost ne otimaj se; u službi se ne naturaj, ali je i ne izbegavaj; i pamti poslovicu: čuvaj odelo dok je novo, a čast odmalena.“ Ovo su reči kojima otac ispraća sina Petra Andrejiča Grinjova na službu.
Otac Andreja svog sina, iako pripada službi u Petrogradu, šalje u zabačeni Orenburg. Zato što roditelj uvek zna šta je najbolje za njegovo dete i zato što kroz život ne izbegavajući odgovornost postajemo čvršći ljudi. Kad čujete ovakve reči ne možete da se ne setite strogoće, tradicionalnosti i disciplinovanosti koje su nekada bile odraz mnogih kuća. Kako u Rusiji, tako i kod nas.
U Orenburgu je buna. Pečurin se proglasio za lažnog cara i okupio jedan broj kozaka uz sebe. Od jednog mladića sklonog hedonizmu priču dalje pratimo kroz njegovo sazrevanje i duhovno uzdizanje. Sve to jedino je moguće kroz ljubav. A ljubav je tu da menja, da vas digne na onaj najviši stepenik, da moli, da prašta, da žrtvuje, da dobija i oslobađa. Ljubav je ovde data kao suština vere i nade, ogleda se u krotkosti, u smirenosti, u dobru, milostivosti. Zato se
Puškin oslonio na već poznatu temu, samo je priča otišla u drugom pravcu.
Dobili smo drugačijeg junaka od
Onjegina. Petruša, kao što rekoh na početku, neko je ko raste, ali i neko ko je odgajan u tradiciji. Njegov je otac najurio francuskog učitelja koji je bio obešenjak i samo traćio vreme u niskim strastima. A Petruša je imao sve izglede da nastavi i održi čojstvo i junaštvo svojih predaka. Zato Petruša proba i kocku i pijanstvo, ali onaj temelj poštenog vaspitanja i vera u Boga mu ne dozvoljavaju da to skretanje sa puta bude deonica kojom će se dalje kretati.
Istražujući malo biografiju Puškina saznadoh da je na delu „
Kapetanova kći“ radio tri godine iako je na neki način ponovio temu iz „
Evgenija Onjegina“.
A čitajući ovo delo, kad broj u toplomeru nije hteo da siđe ispod 38 i skoro ništa mi nije držalo pažnju, shvatih da uživam i da su mnogi veliki pisci obeležili epohu, pravac, ali da je Puškin više od toga.
Autor: Jelena Pavić Martinović
Izvor:
Delfi Kutak